piše: Dražen Radman
foto: Emil Cipar
Split/ Razmišljao sam ovih dana i shvatio da, bez obzira tko je otišao, ono što je napisano možda može ponekog potaknuti na promišljanje gdje on danas stoji u odnosu prema svome Stvoritelju …
Jesmo li prihvatili njegovu Riječ i pomirili se s Njim ili smo prepušteni vlastitoj krhkosti i vlastitim riječima koje su nedostatne da natkrile izazov življenja, uključujući i samu smrt.
Naime, svih nas se tiče pitanje smisla pa je odgovor na pitanje: Koja nam to Riječ donosi stvarni mir i utjehu? zbilja velika i duboka čežnja našeg srca. Jer svi smo mi, ipak, na proputovanju po ovoj zemlji.
Stoga, dobro je kad postoje ljudi koji su se sprijateljili s Riječju koja je tijelom postala. Tada se bolje i više razumijemo. Tada bolje i više razumijemo Život… I bolje živimo… Tada smo i više mi MI.
POVODOM ODLASKA DRAGOG NAM ČOVJEKA
Nije jednostavno izreći nekoliko misli u trenucima kad se čovjek oprašta od dragog čovjeka, i to ne od bilo kojeg čovjeka… Nije jednostavno pronaći riječi koje bi, u ovakvoj prigodi, mogle nešto više značiti svakoj od prisutnih duša…
Ipak, vrijedi pokušati jer kako netko reče: ”Što to mi imamo osim riječi? Ma, i kad ništa nemamo, imamo riječi!”
Zar nam svima, kad se sjetimo ljudi koji su nas napustili, a svakog je od nas prisutnih napustio netko, u pamćenju ne ostaju najviše njihove riječi, bile one ovakve ili onakve… Uostalom, svima nama kad nam je teško, ono što nam najviše nedostaje nije ništa drugo, nego nečija riječ – riječ razumijevanja i riječ utjehe? Kako bi nam bilo lakše… kako bismo mogli dalje…
Jer najdublje tragove na nama ostavljaju upravo riječi. Riječi nas mogu: nositi, veseliti, učiniti mudrijima, boljima… Nažalost, neke riječi ostavljaju i ožiljke, pa i žive rane koje nikad ne zacijele…
S druge strane, da nije bilo nekih nježnih riječi ljubavi između naših roditelja, ne bismo zasigurno danas stajali ovdje … I da nije bilo nekih nježnih riječi ljubavi i poštovanja njihovih roditelja, ne bi ni naših roditelja bilo …
I tako, zaista, možemo ići unatrag sve do nekog davnog početka i razmišljanja da je i na tom početku morala postojati neka uzvišena i nježna riječ – riječ ljubavi koja je stvorila i pokrenula ovu našu kratku ovozemaljsku priču, ovo naše postojanje…
Teško je vjerovati, pa i pomiriti se s razmišljanjem da je svatko od nas ovdje na svijet došao slučajno, tek da proputuje na brzinu i na koncu bude samo prah i pepeo… Teško je povjerovati da naš život nema smisla, kad sve u nama vapi i čezne za istinskim mirom, za utjehom, za pravdom, oprostom, za slobodom, za istinom…
A sve to za čim tako duboko čeznemo – ne možemo opipati. Ipak, bez svega toga u sebi ne možemo živjeti… Bez svega toga se osjećamo, znamo to dobro, zbilja prazno i usamljeno, čak i kad imamo sve od onoga što se rukama može opipati…
Možda o tome razmišljamo samo kad nam s ovog svijeta odlazi netko drag i blizak, ili onda kad nešto drugo nenadano izgubimo… A možda su to, eto, i najbolje prigode da zastanemo i usudimo se ozbiljno razmisliti o tome kako ipak postoji Riječ, neka viša riječ i od nas samih… Možda ipak postoji Bog koji nas voli i koji nas čeka…
Ako je to istina, onda postoji i nada da smrt nema posljednju riječ… Onda postoji nada da svaki čovjek, u nekom trenutku, makar i u posljednjem trenutku svoga života, može u sebi prepoznati poziv odozgor i odgovoriti na njega… A čime drugim, nego riječima: ”Evo me Bože, oprosti što te nisam dosad htio u svoj život… što nisam mario za Tebe… za Tvoju Riječ…dođi u moje srce…”
I baš kao što se zna dogoditi pomirenje među ljudima kad dođe do iskrenih riječi kajanja, tako se može dogoditi i mir duši koja se otvori prema Onome tko je u svojoj ljubavi odlučio započeti ovu našu osobnu priču…
Ako je tomu tako, onda svatko ima šansu, ma koliko ga život nije mazio, ili ma kako ga ljudi prevarili i razočarali … Jer jednostavno mora postojati Netko tko sve razumije, tko sve prašta i tko nas nikad neće razočarati … Jednostavno mora postojati netko tko može čovjeka ispuniti smislom.
Možda nismo navikli ovako razmišljati, ali ako ćemo biti pošteni prema sebi samima, svatko od nas u sebi sluti da mora postojati jedan viši Odgovor, jedan Viši Red s kojim naš život postaje vrlo vrijedan i dragocjen …
S kojim naša duša ne umire nikada …
Tada i riječi koje izgovaramo, na ovom zemaljskom putovanju, postaju mnogo ispravnije, dragocjenije i plemenitije…