Izbor satire iz šantologije Rvacke, što navodne, što narodne poezije
priredio: Joža Prudeus
Svakdašnja jad i bolka
(Ako su bokci, Tine, boemi, onda nam je domaja Zavisna Boemija Hrvatska)
Kako je teško biti mlad,
kako je teško biti pošten,
dok su na vlasti nitkov i gad.
U biti jak, a nemoćan
da išta u nas popraviš,
i zaluđen i opljačkan.
I plaziti niz ulicu,
bez posla, s diplom ing
možeš si otrat’ guzicu.
Beskrajnost. Kraj se vidi.
Obećanja laž su, obmana,
izbori farsa su nad farsama.
O glože, glože, glože se,
na vrat brat Hrvat zasjeo.
Ceri se glupo, bešćutno.
O množe, množe, množe se
premazani smradnim mastima,
oni što dušu prodaju za hrpu škuda Judinih.
I raj si, oni, ne išću po riječi Sina na gori,
njima su važni lažni lovori,
i žitak doli, u zlatu, blatu svakom užitku.
I Hrvatska nam je umorna, i sumorna, i turobna.
Ljudi su puni pelina
pred zamračenom sudbinom.
I kome da se potuže?
Zar bijedu mogu shvatiti,
gospoda s kamenom u srcu?!
Jer mučno nam je biti broj,
jer mučno nam je biti svoj,
dok muha na dreku vlasti toliki broj.
Kad bismo mogli svi mirno spat,
a ne to, mučno i najmučnije,
krv drugom piti, a zvat ga brat.
(…)
Kob
(Tako je, bane, danas u nas kao u turska vremena)
Hrvacko polje lijepo ti si
kad u tebi jada nema,
gusta jada, zlovolje, nevolje.
Al’ te danas gadno pritisnuli
gojni momci, dame ugojene,
sve po izboru saborasta krema.
Smail-vlada krvav harač kupi
udarivši namet na vilajet.
Išću kune, đe ni lipe nema, nema,
a ne išću đe euri cure.
„Porez, porez, za proračun treba!”
sumanuto financ raji viče:
„Porez, prirez, jer još gore bit će!”
Otkud porez, koji posla nema,
a takijeh do pola milijuna;
otkud porez, koji kruha nema
da prehrani sebe, kamol’ svoje;
otkud porez od sirote raje
štono pučke obija kuhinje…?
„Hljeba, hljeba, gospodo na vlasti,
prevršiste sada svaku mjeru:
desetljeće mi svoji na svome,
kore kruha ni u kontejneru!”
Svaku večer po stečaj doteče:
hrđa glođe sisačko željezo;
Bol na Braču bol pregolem ćuti;
Brod na Savi na stotinah muka,
đe su njekoč tisuće radile
paučina obgrlila hale;
prodaje se more u bescjenje,
rasprodasmo sve za groše male.
Ista mora usred Samobora
:Plešivica davno crkla tica;
od Slobode svima noge bose,
čaraparne poodavna nema,
obojci su ponovno u modi.
Ključ u bravi svakoj drugoj tvrtki.
Još je dobro tko nam narod vodi.
Obećanja ludom radovanja,
prvo narod, prevariše prvi,
potom drugi, sad spremaju treći…
Svaki govor za rog daje svijeću,
kao da se silnici nadmeću
tko će biti veća Rvatina,
bit svom rodu gori od Turčina.
Utjeha Jose
(Tja moj Gustl: pjesnici su i grđenje u svijetu)
Gledo sam te sinoć u snu strašnog
u dvorani probnoj, u pripremi meča,
u sredini ringa, runda bješe treća,
gotov da uskočim i obranim malog.
Nisam trto. Nisam. Odlučno sam stao
U dvorani probnoj, prepunoj nervoze,
sumnjajući, na čas, jesu li sve koze
na broju mi kad sam pred konopce pao.
Sve baš, sve je ludo: srce, strah i ruke,
sve kad htjedoh da te aperkatom,
ali srce zbriše u pete, ne ruke.
U dvorani probnoj zaprijetih ti bratom
jer junačko srce kucalo mi živo,
pa mi reče: šuti, dobro što si snivo.
U tem SA(m)BORU
(Ni Bunjevci ne mogu virovat)
U tem Sa(m)boru, svega na volju,
svađe ima, puno vatre, više dima.
U tem…
U tem Sa(m)boru, za vlast se boru,
šakom, kapom pare dijele, paušale dići žele.
U tem…
U tem Sa(m)boru, čuva fotelju,
govornici tate-mate, praznu slamu stalno mlate.
U tem…
U tem Sa(m)boru isti na dlaku,
svega ima po istima, čak i žene skupa š njima.
U tem…
Smijenit treba vlast, kojoj čast je mast,
van s onima što ne vrijede, neće narod gutat knedle.
U tem….
Dosta nam je svih, pogotovo njih
što ne znaju gospodarit, nego samo tulumarit.
U tem…
Patnik
(Petre, Petre, vidi gdje smo zašli)
Bože mili, kud smo zašli?!
Noć posvud u domovini,
bezizlazne svuda staze,
olako se riječi gaze…
Trudne noge sirotinji.
Još poštenih nijesmo našli!
Svatko brije sa svog brda,
a bijedniku siromahu,
dobra, čak, ni na vidiku:
nebo gore, zemlja tvrda.
Svud okolo samo magla,
laž mnogima u riječima,
ni uz svijeću poštenjaka:
majko mila, što dočeka
hrvatska nam domovina.
(…)
Bijesna Hrvata
(Demetre, Demetre, narod pomahnito)
Proste zrakom riječi lete,
prosti čini svud prolaze,
pošten, tatu, trn u peti,
još im damo da nas gaze.
(…)
Tri nonice
(Mića prića iz kafića)
Tri diklice stare,
u saborskom
kafiću,
uz šank,
kak nonice
su
stale
i kritikale:
jena bi rad radina,
druga pak kaina,
treća bi,
ni več ni manje,
već
boškarina.
Ma da bi čovik rič
reka.
Neka: dokli su ćakulale,
i led u čaši
s votkom mišale,
sve im se snilo
ča im se tilo:
kvoruma ni bilo
i mići,
bogčići,
su za obid stanku dobili
da bi se
pašticadi najili.
Nigdar ni bilo
(Sve imamo Miroslave, još nam fali krava na orehu)
Nigdar ni bilo da ni nekak bilo,
i nigdar ne bu da nekak ne bu.
Ar, kak god je bilo, bokčiji je grdo bilo,
i, pardonček: saki si je v Saboru gosponček
kak izabrani, zebral tulko toga i tega, kaj ni senjal ni on ni njegvi
ni lani bormeš niti predlani.
Pri nam samo birač jopec, navek bu ostal bistrički bogec.
Nigdar ni bilo kak je denes, a zutra i pozutra, tak bu bilo
da nikemu ne bu milo –
ni bokčiji, ni vlasteli,
nit onemu kaj spi v jarku,
nit onemu na posteli.
Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.
I nigdar ni bilo
vučit se milo.
I nigdar nebu strugal dno peklu,
ali vučitel ne bu ni v nebu.
Sve tičice iz gore
(Popevka kaj ju jodlaju Janez i Mojca)
Sve tičice iz gore
(ponavlja se naslov tri puta)
spustile se na more!
Samo jedna ostala
(ponavlja se tri puta),
koja se je usrala.
(Ovo o sranju se ponavlja tri puta
– npr: Piran, Gera, Krško i dodaje):
zbog nesritnih paragrafa.
(P.S. Dalje Hrvati javčejo, a polek meje fanti in dekle jodlajo!)
Maramica svilenica
(Srbijanska na mala vratanca)
Maramica svilenica lepršala mala,
rastegla se dugmetara i nova i stara.
Sav oznojen Žika, živ ne posustaje,
eto, opet, Hrvatima kulturu prodaje.
U kolo se ufati ruku oko mene,
daće ti bre Ceca jabuke rumene.
(…)
Prdnitće nad morem
(Bolna bodulska, bivša, narodna)
Prdnut će nad morem,
prdnut će nad moooooorem
omišaljska slavina…
(…)
Pejzaž
(Ne Vidrićev, ali dalekovidan)
U travi se žute drekovi
i zuje zlaćane pčele.
Prospekte, letke i molbe
Zeleni uzalud dijele.
(…)
Naš čovo
(Oprosti mi Kranjčeviću, ovu priču)
Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno stoje?
– Pa od onda, zastupniče, kad drpiše novce moje!
– Grmjelo je, kršilo (!) se pravda, zakon, i poštenje,
mirovine pokradoše – Bog im dao oproštenje!
(…)
Ja mirovinu imam
(I ovu, Silvije, oprosti)
Ja mirovinu imam; u šupljem džepu nosim,
i sprdnju s njom, svoj bol;
gdje da suze prostrem, uzalud pravdu prosim
jer… preveslao me vol.
I tat što domajom gazi, po mojem srcu pleše,
njen rug je i moj rug;
dvadest penzija uzeše sirotinji
i ne vraćaju dug!
(…)
Ludi su istok i zapad
(Stariji pamte po starom, novi će po novom tekstu)
Ludi su istok i zapad,
ludi su sjever i jug,
luđaci idu u napad,
naprijed uz ludog je lud!