Iz naše arhive/ objavljeno 10.11.2012.
piše: Jasna Lovrec
Sveti Martin umro je 8. studenog 397., a njegov spomendan obilježava se 11. studenog na dan njegova pokopa. Bliži se naveliko slavljen datum u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske, 11.studeni ili Martinje.
Nakon obavljenih berbi grožđa utihnulo je klopotanje klopoteca i odzvanjanje veselih melodija briježnim krajem Međimurja. Sada se u tišini podruma, klijeti i pevnica čuje još samo prigušeno «burk», «burk» vrenje mošta koje se isto bliži kraju pa moštu predstoji obred prijelaza i krštenja u vino.
Običaji oko proslave Martinja kao dijela godine u kojem prestaju poljoprivredni radovi i počinje zima, seže daleko u prošlost, u keltsko doba. Kelti su godinu dijelili na dva godišnja ciklusa, na ljeto i zimu. Prvi svibanj je tako simbolizirao početak ljeta, a prvi studeni početak zime. Početak zimskog razdoblja vezuje se za svijet mrtvih. Kasnije s pokrštavanjem, blagdan Sv. Martina počeo se obilježavati 11.studenog. Točnije, blagdan Sv. Martina slavi se na martinjsku nedjelju koja prethodi 11. studenom. Zanimljivo je spomenuti kako starofrancuski glagol «martiner» znači puno piti odnosno biti neumjeren u piću. Naime u ranom srednjem vijeku žitelji europskih sjevernih a kasnije i južnih krajeva, bojali su se nakon dugih ljetnih dana dolaska vječnog mraka i zime. Da bi potisnuli taj strah, srednjovjekovni ljudi priređivali su «posljednje zabave». Oni su «martinirali», odnosno slavili na posebno opušten način uz obilje jela i pića.
I danas u ovo teško krizno doba ljudima je potreban bijeg od sličnih strahova «vječnog mraka». Bez obzira na vjersku orijentaciju ili pak svjetonazor, dobro je podsjetiti se nekih karakternih osobina sveca Martina koji je uvijek bio blizak siromašnima i progonjenima a posebno se isticao suosjećanjem, skromnošću i dobrotom. Narod je sačuvao neke legende o svom omiljenom svecu. Poznata je legenda o Martinu i promrzlom prosjaku.
Jednom je mladi Martin za hladna i vjetrovita vremena jahao u gizdavoj vojničkoj opremi koju je krasio veliki crveni ogrtač. Iznenada se pojavio neki stari siromah u dronjcima i sav promrzao. Martinu bi žao siromaha pa mačem presječe polovicu svog crvenog plašta i zaogrne promrzlog starca. Nakon te geste Martinove dobrote, vrijeme se iznenada proljepšalo. Druga je poznata priča o sramežljivom Martinu i guski. Martin je bio osvjedočeni asketa i neumjerenost u jelu i piću bili su mu strani, pa hedonistička strana «Martinja» seže u daleku prošlost, puno prije Martinova rođenja.
U gradu Toursu u Francuskoj euforična svjetina svakako je htjela Martina za biskupa. Skroman i samozatajan Martin sakrio se u sijeno jer nije volio pompu. No jedna guska popevši se na sijeno izdala ga je gakanjem. Tako otkriven Martin na kraju je pristao postati biskupom.
Sv. Martin rođen je 316. u Savariji, današnjem mađarskom Szombathelyu. U svijetu postoji jako puno mjesta i crkvi koje nose ime sv. Martina i često su odredišta hodočasnika. I u Međimurju se nalazi vrlo lijepo uređeno naselje Sv. Martin na Muri koje zbog dobro osmišljenih turističkih događanja postaje sve zanimljivije posjetiteljima.
Martin je također bio poznat po svojim moćima ozdravljenja, zatim moćima nad vegetacijom, posebice nad žitom zbog čega je on i zaštitnik mlinara. Imao je moć nad životinjama pa bi svojim pokretima i blagim glasom smirivao bijesne životinje.
Nekad su Kelti žrtvovali perad za zdravlje. Martinska ptica je simbol zdravog života. Perad se žrtvovala za zdravlje konja i čovjeka. Otuda porijeklo običaja čašćenja guskom za Martinje.
Narod je s vremenom običaj pečenja guske za Martinje prilagodio svojim mogućnostima, pa je isto tako dobra i patka, kokoš ili pile ovisno o tome što se ima kod kuće ili što je moguće nabaviti. U Međimurju se najčešće za Martinje priprema pečena guska sa mlincima ili pečena patka s hajdinskom kašom ili s kuhanim kestenima. Obavezno se poslužuje «pokršteno» mlado vino, a također su neizostavni i pečeni kesteni. Današnji veseli običaj krštenje mošta svoje korijene vuče iz pretkršćanskog darivanja bogova pićem kada bi se ljudi zatekli u nevoljama. U suvremeno doba datum svetkovine mladog vina podudara se s proslavom Sv. Martina, no atmosfera martinjskih slavlja kako ona danas najčešće izgledaju u popriličnoj su suprotnosti sa suzdržanošću i samozatajnošću Svetog Martina.
O kultu sveca Martina i običajima vezanim uz njegovo ime, iscrpno piše dr.sc. Antonija Zaradija Kiš u svojoj knjizi «Sveti Martin, kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj».