Josip Prudeus
ima li
tamo negdje na površini
izvan mene
još ikoga
za koga vrijedi pisati
jasno
osim silno načitane vjetrine
je li itko još poželi riječ
čisto
taljeno srebro
pred san
i ovo je
recimo žudnja kojom volim
i prije odgovora
ništa tajnovitog u glasu
niti su riječi posebne
posve obične
za blagonaklonost slušanja
a
recimo
kome je još do slušanja
slika sa sajma starih stvari
čuj ovu
o mudrosti štono zrcali
na burom izboranom
licu starice
u crnom
usred crvena polja
kamen razgrće komorač sabire
za svoje uvečer
mudri šuteći
šuti trpeći
zanima li ikoga slika
gorštaka težaka
u srazu krša
i presahlih vrtača
žedca nasahla
na obruč raspuklog krčaga
slika krajobraza
priča obraza
u kamenu
od kamena
zatim kroki
dobroduhog tovara natovare
poluprazne
smiješne mješine
koje li slike ljetne
na kozostazi ispala
raspukla lubenica
popola
a miris dinje
odnekud s napuštenih tržnica
kupce smjenila sirotinja
i golubovi
nešto svečanije
možda
svečeri
sveti anđeli
sa zlatom optočenih zraka
u zagasito modrim vinogradima
svi sveti i svetice odozgor
u dobre
malene kuće
gdje ih još starci
prizivlju sklopljenim
očima
to je rekli bismo
živa priroda
možda mrtva
stoje stolovi suhe smokve
u raspukloj drvenoj posudi
jedino cvijeće drveće ptice
i još ponešto
izdašno plaća
moje pjesme
mirisom
plodom
letom
prijateljstvom
gledam krajičkom
a nigdje djece
kamo li unučadi
za takvo štogod ponuđeno
i Vi ste usnuli
od mojih rastrganih priča
ps
pričam
samom sebi