Roko Dobra/Javorka Pangerčić
Riječ je o bjelovarskoj poetesi cvijeća i cvjetanja Javorki Pangerčić, pa, po tome, jedinstvenoj u recentnom hrvatskom pjesništvu.
Inače, „upoznali“ smo se prije nekoliko godina, nažalost, na izbrisanom virovitičkom forumu (u ranijoj rubrici „Malo poezije“ i kasnijoj – „Poezija za srce i dušu“ agilnog i značajnog književnika Ivice Smoleca. Postavljali smo, uglavnom, svoje i voljenih pjesnika pjesme, komentirajući i sebe, i druge. Ali smo se, isto tako, međusobno uvažavajući se, kadšto znali i kojom pjesmom posvetnom počastiti.
Otuda i ova moja namjera da se na stranici poezije ovog, s toliko pažnje i umijeća uređivanog portala, postavi, ponajprije, ovaj Javorkin poetski zanos spram mojim pjesničkim zbirkama „Zlato moga praha“ i „Dah sunca“, koje sam joj, svojedobno, bio poslao s posvetom, a, zatim, i ova mi dva soneta – u znak joj uzdarja i zahvalnosti za virtualno naše druženje i za sve lijepo među nama, kao što su, kažem, posvetne pjesme i knjige nam koje jedno drugome poklanjamo – kao što su, uz dvije moje netom spomenute, i zbirke, naravno, pretežito cvjetne „Lice ruže“ i „Pjesma u torbi“ cvjetne i raspjevane Javorke Pangerčić. /Roko Dobra/
Javorka Pangerčić:
MILI ROKO
Kao dva bijela galeba,
zalepršale su stranice knjigā
koje ste mi poslali.
Dugo sam mislila da mogu bez mora
i da se suživot mora i mene svodi
na ljetno kupanje.
Kakva zabluda!
Već i samo listanje Vaših stranica
i upijanje natuknica o moru,
osvješćuje u meni koliko mi to more nedostaje.
Danas ranom zorom (moje omiljeno doba za čitanje)
čitala sam Vaše pjesme iz Kanade.
Pored brojnih toponima koje u njima navodite
i krajolika koje susrećete,
oduševit će Vas vjeverice,
a Žirje, ucrtano u kožu,
ne da se izbrisati i iznova izranja
kao ishodište, kao luka, kao smiraj.
Kao mjesto gdje Vi pripadate.
Čitat ću Vaše knjige.
Pustit ću se moru i pisat ću Vam kako mi je.
Mili Roko, poklonili ste mi nešto lijepo.
Da osvijestim onaj dio sebe koji, možda, spava.
A tek posvete!
Radost pisane riječi poklanjate s radošću.
A ja tu radost osjećam i primam.
Nježni i topli pozdravi!
Dva soneta posvećena cvjetnoj poetesi Javorki Pangerčić:
Roko Dobra:
DAROVANI SONET
Kad Javorka pjesmu o lavandi sniva,
u snu njenom more mreška se i dîše,
a prevrtljiv vjetar sebi sličan biva:
čas se, šutljiv, šulja, čas na lišće kíše …
Kad Javorka pjesmu o lavandi sniva,
brežuljci azurni preplave u nama;
sva je cvatnja bujna, mirisna i živa
u toplome krilu modrih panorama.
Kad Javorka pjesmu o lavandi sniva,
duša nam se strasna s njenom dušom spaja;
pa, prepuna sunca, s radošću otkriva
svetkovinu što nas vedrinom opaja ….
Al’, čim pjev Javorkin o lavandi čujem,
srcem joj pohrlim i sonet darujem!
Roko Dobra:
SVEMIR ANEMONA[1]
Anemone su Ti u sobi, veliš,
ali su, da znaš, i u mojoj duši;
nalik su ná Te kada glasno želiš
da me samoće omča ne uguši.
Šarenilo Te, sretnu, okružuje,
zahvaljujući šarmu anemona;
u njima srce proljeća se čuje
i zvone zvonko gorskog vjetra zvona.
Čar anemona još more mi nudi,
mada im dodir plač za uzvrat traži;
trampit sam spreman, uvjerena budi,
i bol plemstva za njihove draži.
Neka Ti zjene, uz zv’jezde dok dišu,
i anemonā svemir, blistav, njišu!