Iz drugih medija ...crckarije.com
Otkrio sam ga davno, još krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, u jednom malenom primorskom mjestu. Danas ga više nema jer je potpuno uništen.
Zapušten, nalazio se ispod starih socijalističkih zgrada, izgrađenim za potrebe brodogradilišnih radnika, iza visokog zida na kraju jedne šumice.
Taj bih zid na jedvite jade preskakao svakog puta kada bih se zaželio dobre priče i slika iz prošlosti.
Tamo se nalazila oronula vrtna kućica koju su zakrivale agave.
Unutra se moglo pronaći svega, ali moju su pažnju najviše privlačila pisma, po podu razbacene crno-bijele razglednice te fotografije s meni nepoznatim ljudima. Zbog neuobičajenih markica i pečata, odmah sam pretpostavio kako su stizale iz daleka.
Zadivili su me krasopisi kojim su bili pisani pozdravi te posvete na fotografijama. U svom tom neredu, pronašao sam i pismo koje me pomalo i potreslo, a stiglo je iz daleke Argentine, zemlje za koju tada još nisam znao gdje se nalazi.
U pismu je bilo napisano samo ovo: “Ubili su ga, bacili u more i ukrali kufer. Žao mi je, bio mi je dobar drug. Anton.“.
Shvatio sam povezanost s nekoliko prethodno pročitanih pisama kako bih na kraju složio čitavu slagalicu.
Radilo se o čovjeku koji je, 20-ih godina prošlog stoljeća, emigrirao u Argentinu. Morao je to učiniti jer u zemlji, koja se tada zvala Kraljevina Jugoslavija, za njega kruha više nije bilo, a svoju je obitelj morao nekako prehraniti.
Grad, u koji je stigao nakon tjedana mukotrpne plovidbe u smrdljivom potpalublju broda, zvao se Buenos Aires.
Nakon iskrcavanja, zajedno sa svojim suputnikom, ali i prijateljem, također našim čovjekom, ubrzo je pronašao smještaj. Nove živote su započeli u radničkom getu u blizini luke. Upravo u luci su, nakon nekog vremena, pronašli poslove. Tamo su započeli kao nadničari.
Od jutra do mraka, po kiši i na suncu, na svojim bi leđima i ramenima teglili težak teret koji je uzastopce pristizao iz svih krajeva svijeta. Slobodnog su vremena imali tek nekoliko sati po noći kada je trebalo ubiti oko i pokušati se odmoriti za novi, još teži, dan. Ponekad bi, u tim kasnim večerima, zajedno sjeli na rivu, zapalili cigaretu i maštali o svojim obiteljima te boljim životima.
Prolazile su im tako godine. Promijenili su se. Nisu više bili mladi i poletni, ali nisu ni odustajali, koliko sam shvatio iz pisama.
Jedan od njih, možda i obojica, postao je cijenjen, napredovao je u svom poslu te je zaradio novac kojim bi lijepu budućnost mogao priskrbiti čak i svojim praunucima. Nedostajala mu je obitelj, nedostajao mu je zavičaj te se odlučio vratiti.
U jedan je kofer spremio samo svoje zarađene novce. Nije uzimao ništa drugo. Na dugi prekooceanski put krenuo je s prijateljem.
Što se točno na brodu dogodilo ne znam, no u pismu, koje je stiglo njegovoj obitelji, bilo je donekle razjašnjeno.
Tko li ga je ubio, je li to bio neki zlikovac ili pak sam prijatelj, ostat će tajna još samo jedne od mnogih tužnih priča nesretnih iseljenika koje nikada do kraja neće biti ispričane