Među pacijentima s osmijehom na licu: dr Suzana Erić
tekst i foto: Marija Kukić
Požega/ U ovim teškim vremenima kada se pitamo kako ćemo i hoćemo li uopće preživjeti do sutra, čovjeku je ponekada potrebno tako malo: široki osmijeh, čašica razgovora, kap razumijevanja, trunak strpljenja…
Ne, nikome nije lako! Pogotovo kada te probleme malog, običnog čovjeka pritisne saznanje da dragi član najuže obitelji boluje od neizlječive bolesti.
O emocijama koje se javljaju u trenutcima te crne, mračne dijagnoze, ne moram posebice pisati. Tako nekako osjećaju se svi koji se nađu u sličnoj situaciji.
Pomisliš da je u tom trenu život stao, u tebi počinje živjeti „zombi“ koji te u stopu prati i ne da ti disati. Sve nade uprte su tada u liječnike od kojih očekuješ pomoć, podršku …često puta i nemoguće. E, upravo o njima želim pisati.
U trenutcima strepnji i očaja puno ohrabrenja, podrške i nade pružili su upravo oni – liječnici. Svi zaslužuju moje duboko štovanje i naklon do zemlje. Počinjem s liječnikom obiteljske medicine, s dr. Darkom Dujmovićem koji je bio i ostao naš veliki, veliki DOKTOR. Nikada, ama baš nikada nije pokazao da mu je teško, uvijek je, i danju i noću, bez prigovora primao svoga pacijenta, pisao recepte, uputnice, zanimao se za njegovo fizičko i psihičko stanje. Radio je to vrlo često i nikada nije pokazao da mu je teško ili da se naljutio. Hvala mu!
Ne mogu, a ne spomenuti predivne ljude – liječnike onkologe iz Osijeka. Svake subote, po vremenu i nevremenu, njih dvije (ili dvoje) ordiniraju u požeškoj bolnici sa stotinjak teško bolesnih pacijenata. Svi su predivni, za svakoga od njih vrijede riječi s početka teksta. No, mene se uvijek posebno dojmi dr. Suzana Erić i njoj se ovim putem želim zahvaliti. Dočekuje pacijenta sa širokim osmijehom na licu, toplinom u govoru, blagošću u glasu. Kako samo pomno proučava nalaze! Bolesniku i njegovima bližnjima je upravo potreban ovakav topao ljudski pristup, a tako se izgrađuje i ogromno povjerenje u liječnika.
I Emil (Cipar, urednik HGB, op. u.) je, dok je ležao u osječkoj bolnici, morao proći kroz njene ruke. Iako nije bio njen pacijent, ona ga je uvijek, kada god je imala priliku, obilazila. Pratila je njegovu bolest u onim najtežim, posljednjim danima njegova života. Hrabrila ga, izručivala naše ( Sonjine i moje ) pozdrave, bila strpljiva, blaga, topla… a on bi držeći je za ruku pitao:
„ Ima li nade?“
„Zato ste tu da Vam pomognemo“, odgovarala bi s onim svojim zaraznim osmijehom doktorica.
Znam, reći će mnogi:
„Pa, oni su liječnici i moraju biti takvi.“
Slažem se, oni jesu liječnici, ali nisu svi takvi. Zamislite, nijedna subota nije „njihova“, nijedne subote nisu sa svojom obitelji. Nema toga novca kojim bi čovjek mogao sve ovo platiti. Neka samo netko kaže kako su ovi plemeniti ljudi preplaćeni! Nema tog novca, nema! I zato, još jednom – moj naklon do zemlje i hvala im na svemu, a posebice na toplini, osmijehu, ohrabrujućim i ljudskim riječima!
Evo, i danas sam u Požegi. Ne mogu reći da imam nekakvog posla. Jednostavno, želim se naći s njom jer onaj trag kojeg je ona ostavila u mom životu ostaje duboko utrt i teško izbrisiv.
Danas ću joj opet širom otvoriti svoje srce i još jednom reći:
„Draga moja, poziv kojega ste odabrali upravo je stvoren za Vas! Neka se mnogi na Vas ugledaju!“
Još davno veliki Hipokrat je rekao: „ … a neki pacijenti, iako svjesni svoje teške bolesti ipak ozdrave zahvaljujući vještini i dobroti svog liječnika“.
U mojoj bolesti, gdje sambio 26 dana u komii i nakon što sam izašao sa intezivnog, posjetio me je profesor pneunomije idoslovno rekao: “Gospodine Dorotić da se niste bavili sportom, nikakva medicina ovog svijeta vas nebi bila spasila!” A, bio sam u jednoj od najpoznatiji bolnica u Europi čiji šef praktikuje i Kinesku medicinu i po tome je jedinstvena u Europi.
Ja se i danas znaprošetati do te Bolnice, jer je samo 3 Km od naše kuće, ponekad sretnem ljude koji su me njegovali, pa popijem kavu s njima, neznnam dali bi naši za tako nešto imali vremena.
Biti liječnik zaista je vrlo ozbiljno i odgovorno.
Uglavnom se slažem s Marijinim zapažanjem, no
iz osobnog iskustva rekao bih kako svaki pacijent
ima svoga omiljenog doktora, a taj se ne mora
toliko sviđati drugim pacijentima.
Za nas i našu djecu dr. Grčević bila je zakon u
svakom pogledu, a onda susretnemo ženu koja
tu istu doktoricu ocrni da ne možeš vjerovati….
Samo da pojasnim: Dr. Darko Dujmović liječnik je obiteljske medicine u Kutjevu, a doktorica Suzana Erić je onkologinja u Kliničkom bolničkom centru Osijek. Budući da požeška bolnica nema specijaliste onkologe, a puno je oboljelih od karcinoma, svake subote stižu 2 onkologa iz Osijeka u Požegu. Tamo sam i upoznala doktoricu.
Svaka čast bolničkom osoblju Požega i njezinim lječnicima.
Upravo zato je i gospodin danas pokojni, Emil Cipar dobro znao nakon svih ideja i preporuka,kuda će ići u nuždi i tko će ga najbolje njegovati i liječiti,kad stigne iz Berlina,da će to upravo činiti njegovi vrijedni Slavonci,u koje je imao pdpuno povjerenje.
Ah Sonja, ćestitam na odlasku u Požegu, pozdravi, ukoliko sretneš Bubkove, to su Jadrini rođaci. Svi su predivni ljudi, kao i ostali u Požezi, jedan predivni gradić, kao i u susjedstvu Kutjevo i njegovi vinski podrumi.
Pozdrav