S obzirom na činjenicu da je pjesništvo Roka Dobre preplavljeno pretežito morskim temama i morem, bilo bi dobro, uz već mu onaj jedan ranije objavljeni sonet na ovom našem portalu Dozivanje mora), pridodati i još pokoji “morski” sonet, ali i pri tom nam je citirati ovaj jedan ulomak iz recenzije “Rime mora” o njegovoj, Rokovoj, zbirci pjesama “Zlato moga praha” (Split, 2008.) iz pera akademika i pjesnika Tonka Maroevića:
“Najkraće rečeno, Roko Dobra posebno privlači paradoksalna veza najveće protežnosti: morske površine i najstrožega okvira: sonetnih koordinata. Utrpati čitavo more unutar uskih rubova katrena i terceta, ukrotit ritam valova u discipliniranu izmjenu slogova i rima, naizgled je herkulski pothvat ili alkemičarski zadatak. premda postoje uvjerljivi presedani u univerzalnim i domaćim razmjerima (da ne govorimo o Dobri neposredno bliskim mladim autorima, poput Paljetka i Popadića), on se poduhvatio te složene zadaće rijetkom predanošću i nesmanjenim zanosom.
Svjestan dijakronijske zasićenosti pisanja, pa i civilizacijskog prtljaga ,,umorenih rima u rabljenu moru”, on ipak smjelo i bodro ,,sve od prvog stiha” sonetu prilazi ,,sa morske mu strane”. Znade također kako neće izaći ,,nikad s morem na kraj”, ali isto tako može tom istom moru na koncu poručiti ,,al sad iz soneta nemaš više kuda.”
MORU/Roko Dobra
dahom tvojim dišem, mada znadem tko si:
priđem li ti srcem, ti me o hrid tresneš,
a kada ti moje godine-otkosi
sjenom zastru lice, ti mi Boga kresneš.
dok o tebi mislim, činiš me zdvajati
nad minulim sobom i istinom hitnut
da prestao nisam ožiljke zbrajati –
sve otkad si znalo na mene se ritnut
i u galop dati, kao parip bijesni.
rijetko me grleći, bilo te posvuda,
jer moji ti dvori bijahu pretijesni.
pustivši mi dušu da svijetom vrluda,
postupci ti, pamtim, ludi, neumjesni,
al’ sad iz soneta nemaš više kuda!
meni jedan od najljepših soneta ikada napisanih Roko Dobra RIJEČI Krv se opet sprema da oplodi riječi Mada plimom prijete zatrudnjela mora Al pred ciljem uvijek hrid mi se ispriječi Pa je lomim evo dugo do umora Izvan svoje biti tek sluteć putanju Što je srce crta u prostoru bola Riječi, budi jedro u ovom plutanju I ne daj svog sjaja u sjenu jarbola Utopi se moćna u virove snage I nabrekni plodna i kloni se staza Jer tako se ide među zvijezde naga Gdje nestaju međe slučajnih oaza I gdje svjetlo pjesme nadvisuje vrijeme Tamo riječi moja baci svoje… Read more »