Roko Dobra
i log i grob si, al’ vabim te, more,
da se do daha nastaniš u meni;
da mi u ovoj kosturnici tmore
grimiz zalaska lice zarumeni.
vabim te, more, dok dave me mòre
u vrijeme kišā, zastrto sjenama;
da rasprsnutim kristalima zore
osvijetliš nebo u mojim zjenama.
vabim te, more, misterijem Graala,
svetošću bola i gordošću ždrala
da mi bar nešto od sveg vratiš časno:
sretno mi srce na lažini žala
il’ anđela pjev iznad krijeste vala.
vabim te, more, da ne bude kasno!