PREDBOŽIĆNA PRIČA

piše: Slavica Sarkotić
Od danas definitivno mijenjam svoj stav prema životu i događajima kojima on obiluje. Ne želim više biti samo pasivan promatrač, ne želim biti plaha, suosjećajna, slaba, ozbiljna, povodljiva, stalnom preispitivanju sklona osoba.

Od danas želim biti racionalna, sebi okrenuta, odlučna, stroga, želim biti gospodarica svoga života i svojih osjećaja.

I želim svima to dati na znanje. Da bih u tome uspjela, moram potisnuti onaj mekši dio sebe i pustiti zločestiji dio naravi da dođe do izražaja.

Jer u ovome današnjem svijetu samo se tako može opstati.

Pa, krenimo.Od danas, od današnjeg jutra.

Jutro kišno, hladno, kako su već kišna i hladna prosinačka jutra.

Spremačica koja se upravo danas vratila s bolovanja pospremila je moj stol i okrenula plastičnu figuricu kravice, moju maskotu na drugu stranu od prijašnje.

Zločestiji dio mene se ljutnuo, onaj bolji rekao je , pa nije to ništa, ruka je posegnula, vratila kravicu na mjesto.

Ja sam dijete sela, za mene je krava sveta životinja.

Prije podneva jedan me čovjek najvjerojatnije prevario. Ušao je u moju sobu, naravno prije je pokucao kako je red. Predstavio se kao slijepa odnosno slabovidna osoba i ponudio neke slike na prodaju.

Nisam baš pri novcu, slike mu i nisu bile nešto naročito, a i on, iako je žmirkao odavao je čovjeka koji ipak zna kud hoda.

Razmišljala sam, ali kratko. Znajući sebe, ako odmah ne kupim sliku poslije ću trčati za njim po dvorištu, već mi se to događalo, zato sam kupila sliku.Doduše, onu manju, ali ipak, savjest je mogla biti mirna.

Onaj bolji dio mene rekao je, pa što, ako je čovjek slagao, na njegovu dušu, a gori dio mene je rekao, budalo, opet su te prešli, jesi li vidjela ikakve papire, kojoj on to udruzi pripada? Slabo vidi ili samo glumi? Zar nisi odlučila od danas» okrenuti ploču?»

Mikroskop me danas nešto gnjavi, slaba žarulja što li. U vazi ispred mene glavice ruža s promocije knjige lagano spuštaju glavice, latice mlohave. Sve ima svoj vijek trajanja.

Nitko ne voli kišu, ja volim kišu, svima to govorim. Nitko mi ne vjeruje.

Dan ide, kazaljke se vrte, nikada se nijedan trenutak neće vratiti.

Na stolcu pored mene Vesnina bijela kuta, stolac prazan. Danima.

Još ovaj tjedan pa će njen muž primiti četrdesetu dozu zračenja. Kuta tužno visi preko naslona, njen mikroskop pokriven najlonskom prevlakom.

Njene olovke leže na stolu, njene bijele klompe spremljene u ormar.

Grč u želucu, to je od salame, kažem sama sebi.

Onaj bolji dio mene govori, u redu je što suosjećaš, konačno trideset godina za istim stolom sjedimo Vesna i ja.

Gori dio mene kaže, ne smiješ si to raditi, ne možeš učiniti ništa, ne možeš spasiti svijet.

Znam to, kažem ja ali grč ne popušta.

Neki dan smo tu u bolnici gdje radimo skupljali novac za nezbrinutu djecu. Rekli su , svatko neka da koliko može. A koliko je uobičajeno, pitali su neki.Pet, deset, petnaest kuna, rekao je povjerenik tog «Lančića dobrih želja».

Bliži se Božić, rekao je, možda bismo ako bi svaki zaposlenik bolnice, a ima nas tisuću, dao deset kuna, mogli bismo možda kupiti dva, možda i tri računala za tu napuštenu djecu. Neka se imaju s čime igrati, na čemu učiti.

Gledala sam popis, i oni s najvećim plaćama dali su po deset kuna kao i moja spremačica, ona koja nije bila na bolovanju. Nekoliko kolegica dalo je po dvadeset kuna. Ja nisam imala više sitnog pa sam dala sedamnaest kuna. Isti čas me bilo sram, imala sam i dvjesto kuna u komadu, ali kao što rekoh cijeli tjedan pada ta ledena kiša pa mi se nije išlo do obližnjeg kioska promijeniti novac.

A Božić je blizu pa svi nešto traže, svi smo osjetljivi kad dođe to božićno vrijeme, jedna moja prijateljica stalno plače u vrijeme adventa.Plače zato što zna da u ovo vrijeme kad svi mahnitamo po trgovačkim centrima neki nemaju za kruh ni za božićni kolač. Plače jer je u parku vidjela sklupčanog psa, a bilo je negdje oko nule, pa je prvo mislila da je mrtav, da se smrznuo, a kad mu je prišla bliže pas je podigao glavu.

Nije bio mrtav, imao je krmeljave i  tužne oči i bio je jako mršav, ali bio je živ.

Moja mu je prijateljica kupila paštetu, onu koja se lako otvori podizanjem poklopca  prstom.

Pas je zahvalno pojeo obrok, a moja je prijateljica sve vrijeme stajala kraj njega. Ljudi su prolazili i pogledavali u moju prijateljicu kao da nije normalna, ali se ona nije na to obazirala.Otišla je ponovno do kioska i kupila krafnu s pekmezom i dala je psu ali je on nije htio pojesti. Pitala se zašto.

Zatim je produžila na posao, putem plačući  jer se sjetila da će pas za par sati opet ogladnjeti a ona neće biti tu da mu da jesti, i sjetila se  koliko još ima takvih napuštenih životinja po šinterajima i skloništima za napuštene životinje.

Kad mi je sve to ispričala, onaj bolji dio mene htio je plakati s njom, a onaj drugi dio mene, koji nije tako osjećajan rekao joj je, pa za Boga miloga, ne možeš ti spasiti i nahraniti baš svakog psa na svijetu.

Na svijetu postoje neki nepisani zakoni, neko pravo jačega, nešto što možda podliježe moralnoj osudi, ali zaboga, pa znaš kakav nam je moral, nije lijepo ako vlasnik svog psa po cičoj zimi izbaci na ulicu, ali neće valjda zbog toga krivično odgovarati!

Kloni se takvih misli i kloni se takvih pasa, rekao joj je zločestiji dio mene, a onaj bolji, osjetljiviji, opet se po tko zna koji put pokunjio i zašutio.

Zašutjela je i prijateljica.

Druga jedna prijateljica morala je smjestiti majku u dom za stare i nemoćne osobe. Silno voli svoju majku, ali naprosto se nema kada baviti njome. Prijateljica je naime liječnica i mora između ostalog i dežurati, a majci treba cjelodnevna skrb.

Ta je prijateljica za razliku od one prije, plačljivice, trezvena i realna, s obje noge na zemlji.

Pa ipak mi je neki dan rekla kako joj je teško u ovo predbožićno vrijeme kad zna da je majka u domu i kako planira uzeti godišnji odmor kako bi bar za Božić dovela majku kući.

Nekad je to bilo drugačije. Po nekoliko generacija živjelo je u istoj kući, starci su umirali u krugu obitelji, djeca su se rađala kod kuće.

Nešto poput biljke difenbahije. Kad najdonji list požuti i otpadne, na vrhu izbije mladi, novi, svjetlozeleni list.

Tako bi trebalo biti.

U ljudskom svijetu nije tako. Starci nemaju više gdje na miru umirati. Osim u domovima za starije i nemoćne ljude koje ponekad vode pravi neljudi.

Na odjelu neurologije leži moja susjeda koja je nedavno preboljela inzult, moždanu kap.

Davno, davno, doselila se s mužem iz Bosne. On je bio zidar, za vrijeme domovinskog rata granata je pala u dvorište tvrtke u kojoj je radio i gotovo mu otkinula ruku.

Nikada se više nije mogao baviti zidarskim poslom.

Ona je pak čistila po tuđim kućama, prala stepeništa. Tri kćeri već su odrasle, muž joj je umro, a ona još čisti stepeništa.Kćeri joj govore kako ne mora više to raditi, ali ona ne sluša. Navikla je veli raditi, ne zna drugačije.

A sad će bome morati prestati prati stepeništa. Sretna je što udar nije bio jak pa može hodati i govoriti. Trebala bih je obići, ali kao što već rekoh kiša lijeva cijelo dopodne.

A odjel neurologije je na katu. Treba prijeći i cijelo sklisko bolničko dvorište.

Otići ću sutra. Napredujem.Od danas sam čvrsta i nepopustljiva.

Putem do kuće brisači neumorno brišu stakla na autu. I muž i ja šutimo, jedva čekamo stići kući.

Prvo treba naložiti vatru u kaminu, radno vrijeme je do četiri sata, dok dođemo kući već je i pola pet, hladno je. Vatra nikako da zapucketa, gasi se, tlak zraka kaže moj muž kome loženje kamina ide bolje nego meni, ali je on odlučio prije podgrijati sarmu.

Pomalo se mrači.Kratak je zimski dan.Kratak za uživanje, još kraći za kajanje.

Na vratima zvono. Ja ću pogledati, velim. Pritaji se tamo, velim mužu.

Svaki dan nam dolaze susjedi s uputnicama i traže protekciju.

Virkam, stvarno, susjed je, drži u jednoj ruci kišobran, u drugoj papire.

Razmišljam, ali samo trenutak, dok vežem pojas kućnog ogrtača.

Pssst, pokazujem mužu da šuti. Dobro da smo auto stavili u garažu, a svjetlo još nismo upalili.

Stojim pred vratima, ja s unutarnje strane, susjed s vanjske, čujem samu sebe kako dišem.

Čovjek još jednom pozvoni, malo stoji a onda odlazi.Polako zatvara naša dvorišna vrata i gura papire u džep kišne kabanice.Bravo Slavice, govorim samoj sebi tiho u bradu.

Muž stoji u dovratku i gleda me.

Ništa ne govori.Prilazim kaminu, a zločestiji dio mene i dalje govori, bravo, samo tako, i ti imaš pravo na popodnevni mir.

Ubacujem kladu u kamin i čujem sebe kako vičem mužu, koji broj telefona ima susjed.Koji susjed, pita moj zbunjeni muž.Pa ovaj koji je zvonio, kažem ja , daj mi imenik, vičem.

O Isuse Bože, govori moj muž, nesvjestan borbe koja se vodi u meni, počelo je predbožićno ludilo,govori moj muž dok mu ja čupam telefonski imenik iz ruke.

Od danas sam htjela drugačije, htjela sam biti drugačija, kako bi mi bilo lakše, kako bi bilo bezbrižnije.

Ipak, nije išlo.Pokušat ću ponovno sutra.Iako, čisto sumnjam…Pogotovo u ove predbožićne dane.