BERLIN OČIMA LJUBAVI

Iz naše arhive/ objavljeno 11.12.2014.

piše: Slavica Sarkotić
Netko je davno rekao da gradove ne volimo zbog njih samih, zbog njihovih ulica, parkova, zgrada i trgova, već zbog uspomena koje nas za njih vežu.

Sav je moj život prožet putovanjima, mojima ili meni bliskih ljudi. Majčine sestre su u Australiji, sin već deset godina živi u Berlinu, sestra u Virovitici.

Radosti iščekivanja susreta miješaju se sa suzama rastanaka i brojenja dana do slijedećeg susreta.

Srećom su zrakoplovne karte sada dostupnije i nama s ne tako dubokim džepom, pa se i tisuću i sto kilometara daleki Berlin čini bližim.

Zagrebačka je zračna luka uvijek krcata putnicima. Nakon što sam prošla carinsku kontrolu, s bočicom vode u ruci ogledavam se čekaonicom tražeći slobodno mjesto.

Srce mi treperi od radosti; vidjet ću sina, unuku i snahu, ali istovremeno osjećam laganu napetost u želucu zbog onih koji su ostali kod kuće. Brinem kako su moja kći i unuk u Sisku, muž kod kuće, ima li moja starica majka sve što joj treba.

Sretna sam što sam dobila mjesto uz prolaz, klaustrofobična sam. Vežem sigurnosni pojas, i začas dolje ostaje zeleno Turopolje sa svojim crvenim krovovima i srebrnom niti ceste, sa svojim lugovima i poljima. Sad smo u oblacima. Malo poslije i iznad njih gdje je samo Sunce i beskrajno plavetnilo.

Nakon nepunih sat i pol eto nas u berlinskoj zračnoj luci Schoenefeld.

Izlazim na prilaz zgradi šibana jakim sjevernim vjetrom. Unutar zgrade dvije su kabine za provjeru putovnica, putnici se svrstavaju u dva reda. Jedan je za one iz zemalja Unije, drugi za ostale. Stajem u red za ostale. Taj se red sporije pomiče prema naprijed. (priča s odnosi na 2009. godinu, op. u.)

Nema veze, sad me više ništa ne može oneraspoložiti, opet sam nogama čvrsto na zemlji, a tamo iza stakla čeka me sin kojeg nisam vidjela tri mjeseca. Zato se prijateljski osmjehujem namrgođenom cariniku koji me pomno promatra preko stakla.

Gleda moju sliku u putovnici pa mene, i tako nekoliko puta. Htjedoh mu na svom ne baš tako dobrom njemačkom reći; ma ja sam to, samo malo starija i s drugačijom frizurom, ali on mi već gura putovnicu u ruku pa odlazim pričekati prtljagu.

Vučem torbe, ništa mi nije teško, iza stakla vidim drago sinovo lice.

Unuka je u školi, snaha na poslu, a kad stižemo u stan radosno vadim darove iz torbe, sitnicu za svakoga, čak i malo domaćih čvaraka koje sam uspjela prokrijumčariti.

Unučica mi se raduje, ona bi da ostanem dugo, dugo.

Rođena je u Berlinu, djed po majci joj je Nijemac, ali ona se osjeća Hrvaticom i kaže da će kad odraste doći živjeti s nama, u Hrvatsku .

Berlin je jedna od najzelenijih europskih metropola. Parkovi su doslovce na svakom koraku, a rijeka Spree vijuga središtem grada. Na njoj turistički brodovi, širokim ulicama crvene se autobusi, tračnicama nadzemna željeznica S- bahn, a pod zemljom Berlin je premrežen tunelima podzemne željeznice U-bahnom.

I nikada u tom gradu s gotovo četiri milijuna stanovnika nisam vidjela gužvi kakve znaju biti kod nas. Sve je stvar organizacije, pa tako i promet.

Brandenburška vrata sa svojim kamenim konjanicima, veličanstvena Siege Saule s glavom u oblacima, Frensehethurm s kojeg puca pogled na grad, Reichstag koji obnovljen djeluje još impresivnije i gdje ako dođete u vrijeme zasjedanja parlamenta možete vidjeti kako rade zastupnici,ostaci berlinskog zida, Check Point Charlie znan iz filmova, ulica Unter den Linden gdje još spavaju duhovi prošlosti, sve su to neizostavni simboli Berlina.

Doista je poštovanja vrijedno nastojanje Nijemaca da se ograde od vremena kad su se zbog pogubne i zločinačke Hitlerove politike našli na strani svjetskog agresora.

Nema dana a da neki kanal njemačke televizije ne prikaže dokumentarac o tom mračnom dobu. U svakoj se takvoj emisiji osuđuje tadašnja njemačka politika i holokaust.

U blizini Reichstaga je i spomenik žrtvama holokausta, možda najmonumentalniji na svijetu.

Stotine pravilno rezanih komada granita posloženo je u labirint i služi kao opomena da se nešto slično više ne ponovi.

Najfrekventnija ulica u Berlinu je Kurfurstendamm, ili skraćeno Ku-damm. Tu su najluksuznije trgovine, poslovna predstavništva i centri.

U četvrti Kreuzberg pak žive većinom turski doseljenici pa za Berlin napola u šali, a napola u zbilji kažu da je drugi po veličini turski grad, poslije Istanbula.

Tu je još i poznati zoološki vrt, Zoo, poznat po raznim vrstama životinja, ali i po romanu «Djeca s kolodvora Zoo», nekad vrlo popularnom i kod nas.

Potsdamer Platz je valjda najveće gradilište na svijetu. Tu svakoga dana niču zgrade od stakla i čelika. U blizini je i Opera haus, berlinska je filharmonija među najpoznatijima na svijetu, tu je veliki kino centar i sjedište mnogih poznatih svjetskih banaka.

U šumu Gruenewald odlazimo voziti bicikle, a u grčki restoran na večeru. Svatko dobiva čašicu slatkog likera gratis, a Ariana slatkiš. Jedino se njen ljubimac, francuski buldog Becks za hranu mora strpiti do kuće.

Sve lijepo prođe za čas, i opet sam na putu kući. Ovaj put me službenik na šalteru pita želim li mjesto do prolaza. Želim, da.

Kraj mene, do prozora sjedi žena iz Like. Ide kući na odmor, a u Berlinu je već trideset godina.

Gledajte, kao moji lički janjci, govori pokazujući mi na oblake.

Ja ih baš ne razaznajem dobro, oči su mi pune suza.

Klizimo nad oblacima i sve se doima nestvarno i bajkovito, ti oblaci i mi tako mali i beznačajni među njima.

Ubrzo zrakoplov gubi visinu i izranjaju obrisi mog Turopolja. Obuzima me ganuće.

Izlazim na zrak i dišem duboko. Mili poznati miris zavičaja, miris kakvog nigdje drugdje nema.

Mirise onih drugih podneblja volimo zato jer ih udišu oni dragi našem srcu.

22.ožujka 2009.