Anela Borčić
Onog dana kad umrem, odabrat ću biti stablo,
možda kakav ogroman dub pored prašnjavih puta
straža osamljenih sela u planinskoj vrleti
čuvarica brnistre, dirigent strujama mora
Moje deblo neće moći obujmiti ni najveći čovjek
moje će korijenje izlaziti iz zemlje kao nabrekle
žile na koščatim zapešćima staraca
i sve nebeske razglednice koje vam budem slala
zelenim ću odozgor štambiljati
Žutim prstima listat ću putopise oblaka,
u danima vjetrova bit ću glazbalo za kišu,
proljetna škrinjica za cvrkute
Samo ponekad gledat ću na pučinu,
žmirkati kroz sunce u otoke
i čudit se naglom kolanju sokova,
naglom izbijanju lišća,
poludjeloj ptičjoj sreći u svim granama
i sva ću se u nevrijeme nasmijati cvijećem
samo da umrem, da vratim se doma
što prije
natrag, na otok