piše: Ruža Zubac-Ištuk
Jednoga svibanjskog jutra, prije sunca, osvanulo je novo naselje u našem selu. Njegovi stanovnici, tamnoputi i neobični, raskomotili su desetak šatora u ovećoj udolini podno šume.
Konji, sitni i doratasti, privezani za ljeskove grane, mirno su grickali travu na proplanku. Nedaleko od njih čovječuljci mrka brka i pogleda, užurbano su trčkarali oko zaprežnih kola, preturajući gomile staroga željeza i sitnoga alata. Ubrzo je pod vedrim nebom proradila improvizirana kovačka radionica. Užareno željezo na trenutak bi zasvjetlucalo, prkoseći suncu, a onda cvrčalo u loncu punom hladne vode. Kalio se čelik, ali i život ovih ljudi.
Djeca, raščupana i musava, još sanjiva izgleda, ovijala su oko struka šarene dronjke i stezala ih tankim konopcem, kao pojasom.
Ispred svakog šatora, između dva neravna kamena, tinjala je vatra. Odebljalim prstima punim sivkastobjelkastoga prstenja starije žene vadile su iz vatre nedogorjele ugarke drveta i o njihove iskričave vrhove pripaljivale cigarete. Mlađe žene hitro su raspremale ono malo „prnja“ i vješale ih po obližnjim grmovima graba. Šarene, naborane dimije poigravale su u ritmu njihovih pokreta.
Naši novi suseljani govorili su čudnim jezikom, neobičnim u našem kraju.
***
Odlazeći na cjelodnevni posao u polje, majka je toga jutra bratu i meni davala nesvakidašnje savjete.
–Djeco, zaključajte vrata, ne lunjajte selom, iz škole idite ravno kući! I ne zaboravite reći baki da pripazi na prostrto rublje pred kućom, u Repića – dolac stigli su čergari.
Nekoliko dana brat i ja strogo smo se pridržavali maminih uputa, ali kad u školi saznasmo da druga djeca odlaze gledati što rade naši novi suseljani, gdje spavaju, što jedu, kako govore, i nas zagolica radoznalost. Prekršismo zadano obećanje i krenusmo s Ćikom, Karanom, Pevom i Ljubom u Repića – dolac.
-Jučer mi je jedna čergarčica, lijepa kao ruža, iza grma gledala u dlan – pohvali se Ćika.
-Lažeš! – pobuni se Karan. – Čim te je vidjela, pobjegla je pod šator.
–Gledat će mi danas, ako nije jučer, ᾽ajde da se kladimo – ne dade se zbuniti Ćika.
-Gledat će ti malo sutra – ironično reče Karan pa, pljucnuvši, ubrza korake.
–Priznaj, Ćika, majku mu, da ti se sviđa pa ćemo ti oprostiti laž – nagovara ga podrugljivo Ljuba, skakućući s kamena na kamen.
-Njemu se sviđa, čim se buni. Nek᾿ on prizna, ja nemam što priznati! – zamuckuje dječak bijesno, rumenkastih obraza.
–Zato i ne odlaziš svaki dan u Repića – dolac i ne buljiš u nju sve dok te stara čergarka ne potjera kamenicama – uporno proturječi Karan.
-Kad je upoznam, reći ću vam koji od vas dvojice „otpada“ – obećah im i prekinuh prepirku.
Karan i Ćika jedan drugoga mrko pogledaše, ali ne rekoše ništa.
***
Eno je – šapnu mi Ljuba – ispred zadnjega šatora češlja Cigančiće.
Skrivajući se od grma do grma, Ljuba i ja neprimjetno siđosmo u Repića-dolac i šćućurismo se iza grmička kraj njezinoga šatora. Promatrale smo svaki pokret tamnopute djevojčice, a istovremeno smo, što nismo htjele otkriti jedna drugoj, strepile da nas stare Ciganke ne opaze i začaraju. Kroz glavu su mi počele strujati sve one bakine priče o djeci koju su Cigani ukrali. „A onda ih sakatili, a onda ih… sa…ka…ti…li, da bi s njima mogli širom svijeta prositi. A onda ih sa…ka…ti…li“, brujale su bakine riječi u mojoj glavi.
Hvatao me takav strah da sam na trenutke htjela istrčati vrišteći iza grma, preskočiti preko svih ciganskih vatrišta i bježati, bježati… Ali, sva sreća, nisam. Ponos mi nije dopustio da sutradan cijelo društvo u školi priča o Marici kukavici.
-Esmeralda! – povika visoka, tankostruka Ciganka.
Na njezin poziv naša se junakinja okrenu.
-Zove se Esmeralda – šapnu mi Ljuba drhteći.
-Čudno neko ime – dodah, da bih prikrila strah.
-Uzmi ovu kantu – reče tankostruka Ciganka. – A sad idi u selo i što prije donesi vode, nemamo ni jednu kap za ručak.
–Ali, mama, znaš da sam jučer obišla cijelo selo i vratila se bez vode. Sve čatrnje su zaključane.
-Kucaj i moli, netko će se smilovati. Valjda smo, Esmeralda, i mi ljudi… Požuri! I ne zaboravi da su i djeca žedna! šapnula sam Ljubi – mi joj moramo pomoći.– doviknu joj majka, odlazeći potaknuti vatru. Esmeralda je bez prigovora uzela kantu. Neodlučnim se korakom penjala iz doca na proplanak, a onda nizbrdicom spustila u selo.
-Idemo za njom –šapnula sam Ljubi – mi joj moramo pomoći.
Kad smo bile sigurne da nas ni jedno oko ne prati, viknusmo kao po dogovoru: „Esmeralda! Esmeralda!“
Djevojčica se trže, okrenu, ali ne stade.
–Čekaj nas, Esma, molim te! Odvest ćemo te do moje kuće i odmah ćeš od moje mame dobiti vode koliko želiš! – vikah iz svega glasa trčeći za Cigančicom.
Esmeralda stade i sačeka nas.
-Ovo je moja kolegica Ljuba, a ja se zovem Marica. Ljuba ima dvanaest godina i ide u šesti razred, a ja jedanaest – rekla sam u jednome dahu.
–Ti si petašić – pecnu me Ljuba, ali joj tu uvrjedu odmah oprostih.
-Ja imam trinaest godina i ne idem u školu – reče Esmeralda tužno kao da se opravdava.
–Nisi ti kriva zbog toga, o tome trebaju dobro razmisliti stariji – brzo dodah želeći izbrisati zbunjenost s Esmeraldinoga lica. -‘Ajde, Esmeralda, Ljubo, potrčimo, djeca su žedna!
Esmeralda me zadovoljno pogleda, a potom me uhvati za ruku. Trčale smo kao vjetrom nošene. Prijateljstvo je zaiskrilo u našim srcima.
***
Jednoga nedjeljnog popodneva, dok je cijelo moje društvo urlalo na Piskavici, navijajući za naše „nogošutaroše“, Esmeralda i ja igrale smo našu dragocjenu igru.
–Dobro, slovo E sam zapamtila. A kako se piše S? – pitala je radoznalo moja prijateljica.
-Ovako se piše S, ovako M, a ovako R… – učila sam Esmu s tolikim zanosom da nisam ni primijetila njezinu mamu pokraj nas.
-Drage moje, – rekla je teta Behada – za danas je dosta škole. Potom se sagnula, štapom proprpala žar i pepeo u vatri koja je danonoćno gorjela te izvadila nekoliko pečenih krumpira.
–Jedite, drage moje gospođice, a onda po vodu. Učiteljice, ne stidi se, uzmi, to je jedino čime te mogu počastiti.
Pomalo uplašena i zbunjena, uzela sam krumpir i tiho zahvalila. Kad očišćeni krumpir primakoh ustima, sjetih se bakine opomene: „Od njih ništa ne uzimaj, niti im išta daj!“ Da, a ona i mama im svaki dan pune kante vodom, pomislila sam i zagrizla.
***
Svibanjski dani su odmicali, bližio se lipanj. Jednoga jutra, prije sunca, Esmeralda je pokucala na moj prozor.
-Došla sam da se pozdravimo – rekla je tužno. -Naša čerga putuje dalje. Ovo je prvo mjesto u kojemu smo ostali gotovo mjesec dana. Pozdravi Ljubu. Ćiki i Karanu reci da ih volim obojicu, ali da moram dalje… Za svojom sudbinom… Takav je ciganski život.
–Kamo idete? U koji grad? U koje selo? Reci mi, Esmeralda? Mi ćemo vas doći posjetiti!
-Ne znam, niti itko iz našega plemena zna. Mi danima putujemo dok ne nađemo odgovarajuće mjesto, a onda, tek što se ulogorimo, krećemo dalje. Naš ciganski nemirni duh ne može ostati na jednome mjestu.
-Molim te, Esmeralda, nemoj zaboraviti naučena slova. Evo ti ova knjiga početnica, i dok budeš putovala, čitaj. I ja sam iz nje učila slova. Sačuvala sam je kao da sam znala da će nekome meni dragom zatrebati.
Esmeralda letimično prolista knjigu i slatko se nasmija. – A – auto, E – Esma, I – igla, L – lula… – čitala je pogledajući u mene.
-Oprosti, Marice, ali nemam više vremena. Sunce samo što nije izišlo.
Esmeralda pruži ruku prema meni. Tamnoputa, glatka koža zasvjetluca u mojim rukama. Potom s prsta skinu prsten srebrnkaste boje i stisnu ga u mojoj šaci.
-Obećavam ti, draga moja prijateljice, – reče tiho – da ću naučiti čitati i pisati. Čim svladam sva slova, pisat ću ti. Znam da će ti to biti najdraži poklon.
Zagrlile smo se i šuteći rastale. Nakon nekoliko minuta gledala sam povorku ciganskih zaprežnih kola kako lagano izmiče iz našega sela. Na zadnjim kolima sjedila je Esmeralda i neumorno mi mahala. Iznad njezine glave u purpuru treperio je istok. Rađalo se sunce.
…
Priča je dobila prvu nagradu na natječaju „Malih novina“ – Aleksa Mikić“ 1990. u Sarajevu. Iste godine objavljena je u „Malim novinama“.
Objavljena u časopisu Modra lasta br. 16, 15. travnja 1990. pod naslovom Esmeralda.
U priručnicima: Mira Čudina-Obradović i Dubravka Težak, Mirotvorni razred – Priručnik za učitelje o mirotvornom odgoju, Znamen, Zagreb, 1995.;
Ladislav Bognar, Marina Ništ, Ljerka Tonković, Miroljupci – Promišljamo gradimo mir, Priručnik mirovnog odgoja, Edukacijska kuća Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Osijek, 2004.;
Željka Živković, Emocije u razvoju, „Tempo“, Đakovo, 2004.