PRIČA O EMILU
piše: Slavko Žebić
foto: Branko Breljak, Željko Mužević i Slavko Žebić
Emila Cipra upoznao sam cunjajući po googlovoj tražilici, jer su me bivši susjedi iz Šida, koji već godinama žive u Njemačkoj, pozvali da otvorim portal Hrvatski glas Berlin, kao …tu mogu vidjeti gdje su i što rade.
I doista, otvorim spomenuti portal i vidim mnoštvo zanimljivih stvari …prilozi naših ljudi i onih diljem Njemačke i diljem Hrvatske, a lepeza ide od vijesti i izvješća, do osvrta, komentara i reportaža, koje obuhvaćaju sva područja života i rada. Urednici su Sonja Breljak i Emil Cipar. A i Čuko je s njima.
Riješio sam da se javim, poslao sam svoj uradak s kojim sam sudjelovao na natječaju Urbanih Šokaca iz Sombora, „Muka naša Gibaračka“ i već sutradan javio se Emil, zatražio fotografiju i životopis, zamolio me za suradnju i obećao da ćemo se uskoro vidjeti u Osijeku.
Tako je i bilo, a susret u obiteljskoj kući iskoristio sam za razgovor ugodni …
Emil je otkrio da je rođen u Drenovi, srez Prnjavor, 1948. godine, u bosanskoj Posavini, no njegova obitelj 1956. godine seli za Hrvatsku, u Bartolovce u općini Brod. Osnovnu školu završio je u obližnjem Sibinju a srednju tehničku u Slavonskom Brodu. Na studij strojarstva odlazi u Zagreb, ali kako studij nije priveo kraju, nestašica ga je tjerala da se zaposli, vraća se kući i prvo zaposlenje dobiva u Orioliku iz Oriovca, ali na kratko, samo 11 mjeseci i 11 dana. Ženi se s Biserkom iz Sibinja u siječnju 1973. a već u ožujku odlaze na privremeni rad u Njemačku, koji se oduljio, pa je Emil u mirovini od 2007. a Biserka još uvijek radi tamo, a tamo su im i sinovi, Krunoslav i Krešimir, odrasli i oženjeni ljudi.
Vjerovao je da će se povratkom u Brod baviti pčelarenjem i uzgojem starih sorti jabuka i krušaka, a šljiva je uvijek bila voćka Posavine. No vratio se novinarstvu i boravio malo u Brodu a malo u Njemačkoj.
Novinarstvo mu se dopalo od malih nogu. Prve je tekstove objavio na zidnim novinama u osnovnoj školi a poslije i u Malim novinama i Modroj lasti.
U Njemačkoj je započeo kao lokalni reporter izvješćima sa tržnice i brojnih skupova, od lovaca i vatrogasaca do nogometa i košarke, a ozbiljni ga je posao zapao 90.tih, kada je s protestnih skupova izvješćivao za hrvatske listove. Kako se uz hrvatski služio njemačkim jezikom, bio je zahvalan kao vodič njihovim ekipama 91. i 92. po prvim crtama bojišnice od Broda, do Pakraca i Kostajnice. Njegova izvješća objavljivali su Detsche Wälle, Radio Luxemburg i lokalni listovi.
Nakon Domovinskog rata pisao je za glasilo Matice hrvatskih iseljenika, a poslije je o životu naših ljudi diljem Njemačke pisao i za Večernjak, Vjesnik, Arenu i javljao se Prvom programu Hrvatskog radija.
Jednu zanimljivost iz Emilove priče o djetinjstvu, ne mogu izostaviti.
Novinarstvo ga je privuklo od malih nogu, odrasta je u seocetu Drenovi uz rječicu Vijak, koja je ljeti bila krotka i raj za kupanje, no s jeseni i proljeća je znala odnijeti pokoju kravu ili ovcu. U Drenovu je poštar dolazio jednom tjedno, i nije raznosio poštu od kuće do kuće, već bi to ostavio u seoskoj zadruzi, a oni su se kao djeca tu muvali i trčali od kuće do kuće, nosili prvu vijest i vikali “muštuluk”, a za uzvrat je prvi koji stigne bio nagrađen orahom, kockom šećera ili jajetom.
Emil je bio nejak i vršnjaci su uvijek bili brži, pa baš nikada nije zavrijedio muštuluk. A i nisu to bila kakva ljubavna pisma ili ne daj Bože vrijednosna, već opomena za porez ili poziv na sud, no …prva je vijest uvijek prva.
Jednoga su se ljeta kupali na rječici. Jedan se susjed pokliznuo i strmoglavio se u rijeku, a Emil je ne čekajući da vidi što će se desiti, potrčao kući vičući:
–Stojna muštuluk!
Ona je zadihana izišla i pitala što je, a on je odgovorio:
-Utopi se Neđo!
Žena zakuka, susjedi se okupiše, ostavili kose i motike i svi potrče ka rijeci, a tamo djeca se kupaju i Neđo s njima. Emil je stigao posljednji i umjesto šećera dobio pljusku.
Novinarstvo je takva djelatnost i novinar mora biti spreman i na neugodnosti. Emil se sjeća i toga, istina nisu ga pljuskali, ali su prijetili sudom i obitelj je uvijek ispaštala. Za novinara kažu da je kontroverzan a on takav i treba biti, baš kao što se od sportaša očekuje da bude uspješan. Pa nije ni čudo da su najveće afere u nas upravo otkrili novinari.
Odlaskom u mirovinu vjerovao je da će se stvarno umirit, ali ne biva uvijek kako si zamislimo.
Bježao je od mobitela i računala, doslovno tražio mir, ali stigla je ponovno ponuda od Matice da napiše seriju od tri četiri priče o našim ljudima u Njemačkoj. I prihvatio je, ali umjesto toliko bilo ih je 11. No, svi su voljeli priče sa hepiendom, nitko nije voli nesretne sudbine, i Emil se obradovao kada je sreo Sonju Breljak, prognanicu iz Bosne. Pisali su slično. Dok je on pisao o nesretnim sudbinama drugih, ona je pisala o vlastitoj sudbini, jer nije prihvaćena kako je očekivala i to je bila njena katarza.
Koristeći blagodati suvremenog komuniciranja, otvorili su blog, koji je ubrzo postao tijesan, pa su uzimali sve veću i veću domenu i uskoro su imali 5 – 6 tisuća posjetitelja, a danas ih imaju 20 – 30 tisuća, kako nisu mogli ni slutiti. Naravno, i broj suradnika se povećao i rastao iz dana u dan …
Eto, bila bi to priča o Emilu i našem poznanstvu. Ali, to nije sve.
Koncem prošle, 2014. godine, nakon što se jedno vrijeme nisam javljao, napišem: dragi prijatelju …i pošaljem prilog, a Sonja mi odgovori da sam i dalje dobrodošao, ali …Emila nema.
Kako nema? Nisam odmah shvatio, ali onda mi proradi kliker.
Valjda je i gore ustrebao dobar čovjek i dobar novinar i Bog ga je pozvao k sebi.
Nisam baš vičan s googlom, a pravo da kažem, i ne znam, ima li gore neka još bolja društvena mreža, no u jedno sam siguran.
Neće puno vode proteći Dunavom a i mi, Emilovi prijatelji, javljat ćemo se na toj novoj društvenoj mreži, u nekom, svima nama poznatom blogu.
Ostaje tek da pogađamo, tko će odnijeti prvu vijest za muštuluk?