KRUH ŽIVOTA ČEKA NA NAS

Prigodno razmišljanje u svjetlu Njegovog drugog dolaska

piše: Dražen Radman
Razmišljam ovih dana o Božiću, o događaju koji se te noći zbio u Betlehemu. O tome koliko mi znači činjenica da se Isus rodio – i zbog mene.

Razmišljam kako bi moj život bio danas mnogo siromašniji i prazniji da se On nije dogodio i u mome srcu.

Točnije kazano, imam duboko uvjerenje da bih bez Njega živio promašen život. Možda uspješan i prilično zdrav, ali promašen.  A nema ništa gore nego promašiti glavnu svrhu i cilj svog života.

Razmišljam ovih dana kako je te noći, u tom zabitom kutku zemljine kugle, započela svečanost koja i dan-danas traje, jer se iz dana u dan već dvije tisuće godina događa Njegov dolazak u nečije srce. U ona srca koje ga prepoznaju kao svoga Boga i pozivaju da uđe i bude im Domaćin. Razmišljam kako je svima, ama baš svima kojima se dogodio, donio isti onaj mir koji nadilazi razum, baš kako je i obećao. Mir koji zbilja nije ograničen okolnostima.  Razmišljam kako je već to, samo po sebi, čudo. Da, razmišljam o tome kako bi baš dobro bilo da taj Mir u Kristu, kušaju još mnogi.

Razmišljam ovih dana kako ovaj događaj Njegovog rođenja nije moguće gledati izdvojeno. Kristova priča je jedna neraskidiva cjelina: nadnaravno rođenje, smrt na križu zbog naših grijeha, uskrsnuće – i još nešto, nešto što se nije dogodilo, a dogodit će se uskoro, a to je Njegov drugi dolazak. Razmišljam, ako bih bilo što oduzeo od ove cjeline, to onda ne bi bio Krist. Bojim se da mnogi drže do njegovog rođenja, manje njih do razloga smrti na križu, ali vrlo malo do Njegovog uskrsnuća, da ne govorim koliko malo ljudi drži do Njegovog ponovnog dolaska. A moje misli u ovom blagdanskom vremenu sežu upravo prema Njegovom drugom dolasku.

Ne razmišljam u ovim danima o tome kako mnogi ljudi, možda i većina, ne mare da bi, ipak, mogla biti živa istina da je Bog došao među nas, da se utjelovio u Isusu Kristu i da se sve ostalo dogodilo, baš kao što su svjedoci zapisali. Strah od Istine jedan je od najgorih strahova.

Ne razmišljam ovih dana ni o tome kako se mnogi ljudi gube u beskrajnoj jurnjavi i nervozi po shopping centrima, ne misleći na sam centar svog života i tko bi, zapravo, trebao biti u tom centru. Netko je rekao da smo generacija koja je izgubila središte.

Ne razmišljam ovih dana o tome kako će većina ljudi na sam Božić imati obilje hrane, sarmi, pečenja i kolača, a neće primjetiti da Kruh života, u blizini, i dalje čeka na njih da Ga uzmu, prime u svoje srce. Strah od ljubavi Božje je, zato, jedan od najtragičnijih strahova.

Ne razmišljam ni o tome kako će opet  iznova pogled na vanjsko blještavilo samo zatomiti pogled na istinsko Svjetlo svijeta koje rasvjetljuje svakog čovjeka – one  koji prepoznaju božanski titraj i sjaj, tj. one koji dopuste Kristu da obasja njihovu tminu, oprosti grijeh, iscijeli rane… Strah od milosti koja oprašta i najteže opakosti i stranputice – jedna je od najtužnijih stvarnosti u ljudskoj povijesti.

Ne razmišljam ovih dana ni o lepezi raznovrsnih darova  koji će mnogima ukrasti misao i duboku potrebu za jednim jedinim Darom. Jer samo je jedan Dar čovjeku potreban, a to je Darovatelj. Darovatelj kao Dar. Bez Njega je sve samo loša predstava.

Dakle, u ovim danima razmišljam o nečem drugom, o Isusovom obećanju da  će drugi put doći i kako to ovaj put neće proći jedva primjetno, u tišini, kao te betlehemske skromne noći. Razmišljam kako će doći, ali ne više kao  malo Djetešce, već kao  Gospodar vremena, kao Alfa i Omega, početak i svršetak; kao Onaj u kojega su ključevi života i smrti; kao Onaj koji će podvući crtu nad svačijim izborom.

Razmišljam, zapravo, kako nitko ne može ispravno shvatiti smisao Božića, događaja Njegovog prvog dolaska, bez nutarnjeg shvaćanja i radosnog prihvaćanja, tj. uvjerenja o Njegovom drugom dolasku. Naime, čovjek koji ne razmišlja o tome ili ne želi da Isus ponovo dođe – taj ne može razumjeti ni Njegov prvi dolazak. Ne može se smatrati kršćaninom. Ono što može, može uzvisivati univerzalnu dobrotu i ljubav; može gajiti obiteljsko zajedništvo (oko stola); može ponekad iznenaditi nemoćnoga, siromašnoga, može gajiti običaje predaka… Sve to može, a da pritom ne uzme dragulj – Dar odozgor. Takvom čovjeku ni na kraj pameti nije da će taj Dar odozgor ponovo doći i povesti svoju djecu na mjesto gdje je sve – na savršenom mjestu.

Da, razmišljam ovih dana kako će Isus Krist ponovo doći, i to prije nego mnogi misle… Među ostalim, Zlo se toliko razmahalo; bol proširila, obijest utvrdila; nepravda umnožila, gorčina produbila; netrpeljivost narasla; tjeskoba učvrstila… Smisao se sve manje traži, a Istina, kao pojam, je izgurana iz relevantnog razgovora. Nada se očekuje u prolaznim vrijednostima, a Ljubav u ljudima sve više hladi i posustaje i nije više najvažnija stvar na svijetu.

Sve se više govori o sigurnosti tijela, a sve manje o slobodi duha. Sve bliže smo, možda tek na korak, od velebnog ponora kakav nikad nije bio i kada više ništa neće biti isto. Kada će biti kasno i za mnoge među nama… ”Božić bijel i začaran…”, ”Zvončići, zvončići…”, ” odjekuju simpatični zvuci prigodnih pjesama, a zvono Božje zvoni da je vrijeme blizu… da nam se valja – odčarati.

Dragi prijatelji, ja ne znam gdje se Vi nalazite u svezi ovoga. Ne znam koliko ste blizu ili daleko, koliko prostora u Vašem srcu ima za Isusa iz Nazareta… Ja ne znam što će sutra biti sa mnom i ne znam što će biti s Vama. Ali znam da bih volio da jednoga dana budemo na istom mjestu, kad već dođe vrijeme za to. Kako bilo, doći će dan, možda i vrlo skoro, kada će On ponovo doći da uzme svoje.

Onaj koji je prvi put došao kao malo dijete, u taj će dan doći po svoju djecu koja su se u nekom trenutku svog života poklonila vječnom Kralju, koja su raširila ruke svoga srca i primili Ga kao najljepši Dar, kao Sina Božjega i Spasitelja, kao Onoga koji bijaše, koji jest i koji će ponovo doći.  ”Kako je to moguće?”, netko će upitati. Pa, kao što je bilo moguće da na čudesan način dođe među nas prvi put, tako će čudesno i neponovljivo doći i drugi put. Njemu ništa nije nemoguće.

Na svakome od nas je da odluči što će učiniti ne toliko sa sobom, koliko sa – Isusom! Zapravo, postoje samo dvije stvari, dva puta… Jedan je susresti se s Njim i krenuti dalje uskim putem koji vodi u život ili ići širokim putem koji vodi u propast… Treći put ne postoji. Postoji jedino kao iluzija za one koji bi kroz život htjeli ići malo jednim, malo drugim putem. No, i taj pokušaj spada pod – široki put.

Naš život je pravo čudo i predragocjen dar da bismo, za ovog kratkog trajanja, promašili prepoznati i primiti svoga Stvoritelja, Darovatelja, Spasitelja i Prijatelja – Isusa Krista. Ne postoji važnija, bolja i preča stvar od toga. A Ljubav Božja ne sili nikoga. Dopušta izbor. Pa i pogrešan. U suprotnom, ne bi bila Ljubav.

”Ja sam Alfa i Omega, veli Gospodin Bog, koji jest, koji bijaše i koji će doći, Svemogući!”  (Otkrivenje 1:8)

Blagoslovljen Vam Božić, dragi prijatelji!

Od srca,

Dražen