piše: Dražen Radman
Dogodilo se to prije neki dan u Maiduguriju, Nigerija.
Možda ste čuli za Nigeriju? Jeste, naravno.
A jeste li čuli za Maiduguri, gotovo milijunski grad na sjeveroistoku te zemlje?
Niste? Dobro, nisam ni ja. Afrika je daleko od nas. Nešto slično kao Neptun ili Veliki Medvjed.
Ipak, od prije nekoliko dana, ime ovog nigerijskog grada neću nikada zaboraviti. Zbog jedne djevojčice kojoj ne znam ni ime. Nisu ga naveli. Zato ću je ovdje jednostavno nazvati – djevojčica iz Maidugurija.
Prema svjedočenju i oskudnim izvješćima, najprije je bila grubo otrgnuta iz roditeljskog doma, zapravo oteta, baš kao i mnoge druge djevojčice čiji su roditelji bili nevjernici ili krivovjernici, pa su zaslužili smrt ili barem otmicu djeteta.
Ukratko, tako radi Boko Haram. Otima, žari, pali, ubija gdje stigne.
Djevojčica iz Maidugurija je imala samo deset godina kada su joj rekli da pođe na onu tržnicu. Ona ih je poslušala i, na koncu, otišla …
Ne znam samo kako su joj objasnili tu stvar… Mislim, to s pritiskom okidača ili to s izvlačenjem osigurača na smrtonosnom pojasu. Pojmovi koji su joj, kao djetetu, zasigurno bili sasvim nepoznati. Ali nisu njima.
Jesu li išta govorili dok su omotavali ‘pojas’ oko njezinog malenog struka? Ne znam jesu li joj uopće objasnili što će se dogoditi na tržnici prepunoj ljudi kada izvuče osigurač? Ne znam što je u sebi mislio čovjek koji joj je davao posljednje upute prije nego je krenula na zadatak.
Što je, uostalom, mogao djevojčici reći čovjek koji je htio da ova eksplozivna naprava oko struka izazove što veći masakr?
Čovjek? Ne, ipak ne.
Vrag? Da, ipak da …
Nekako promislim da joj je, možda sasvim blago i nježno protumačio kako će učiniti pravu i svetu stvar za Boga … I da će postati pravi mali heroj …
Ili joj je, gladeći je po licu, priprijetio kako će se smilovati i poštedjeti živote njenih roditelja. Naravno, ako ona pođe na tržnicu …
I moguće da mu se na licu, tek na trenutak, otela neka čudna grimasa kad je ugledao jednu jedinu suzu koja je kanula niz djevojčicin obraz. Grimasa kao podsjetnik da je i on nekoć bio dijete koje se nadalo i radovalo životu, makar i u Africi. Prije nego su došli neki odrasli ljudi i počeli mu govoriti o tome što je prava vjera i o tome kako nevjernici ne zaslužuju živjeti.
Razmišljam što je toj krhkoj djevojčici, iz Maidugurija, moglo prolaziti mislima kad se zaputila prema tržnici prepunoj žena, djece, staraca i muškaraca …
Možda je samo tiho jecala: ”Mama… tata…” Možda je molila: ”Bože, spasi me…”, a možda se pitala: ”Zašto? Gdje si, Bože…?”
Što su nalogodavci baš u tim trenucima mislili?
Mislili? Možda nisu ništa mislili. Možda su se samo ushićeno radovali još jednoj uspješno odrađenoj misiji , složno uzvikujući: ”Bog je velik! Bog je velik!” I to ponajviše u trenutku zaglušujuće eksplozije.
Djevojčica iz Maidugurija nije bila ta koja je ubila 19 ljudi na tamošnjoj tržnici. Oni su to učinili. I neće, vjerujte, gledati lice Božje jednog dana. Naprotiv, iznenadit će se koliko će im gadno biti …
Ali, zato ga ona hoće gledati. Već sada ga, vjerujem, gleda. I nitko joj više ne može nauditi. Nitko je više neće gladiti po obrazu i reći joj da ide na neku drugu tržnicu ili trgovinu s rižom u vrijeme najveće gužve.
Vjerujem da je ovo dijete sada dobro, da je u najboljim rukama. U suprotnom ništa, ama baš ništa, što ja radim ili vi, dragi prijatelji, nema smisla.
Da, ako ova djevojčica iz Maidugurija sada nije kod jedinoga i pravoga Boga ljubavi, na mjestu gdje je savršeni mir i vječna utjeha, onda zaista ništa nema istinskog smisla. Onda je naš život tek puki i prilično jadni slučaj.
Da je ova djevojčica poslana na tržnicu Pariza, Rima ili Beča, svi bismo joj znali barem za ime. Kao što svi znamo za ime Charlie Hubdo. Svi bi pisali o tome. Možda bismo izišli i na ulice u tihim povorkama odati počast malenoj djevojčici i drugim žrtvama …
Ovako, samo smo negdje usput čuli šturu vijest o strašnom događaju koji se zbio u dalekoj Africi, u tamo nekom Maiduguriju.
Možda nismo svi djevojčica iz Maidugurija. S druge strane, možda svi postajemo potencijalna – tržnica Maiduguri.
I ako nismo, dragi prijatelji, dosad razmišljali o tome ima li Boga ili ga nema, o tome postoji li život poslije života, razmišljajmo danas dok još imamo priliku …
Ovo su vremena za to…
”Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će … Vjeruješ li ovo?” (Ivan 11:26)