ŽIVOT JE POPUT PUTOVANJA

O Glavnom kolodvoru i putovanjima

tekst i foto: Marijana Šundov
Zagreb/20.siječnja 2015./ – Gotovo svako jutro idući na posao prolazim pored spomenika kralju Tomislavu i zgrade zagrebačkog Glavnog kolodvora.

Razmišljam kako je baš zgodno da putnici koji stižu u hrvatsku metropolu željeznicom izlazeći iz zgrade ugledaju predivni trg sa kipom jednog od najznačajnijih hrvatskih kraljeva. Odmah iza kraljevskog konjanika predivni je park sa malim vodoskokom čijim se rascvjetalim stablima magnolije divim svakog proljeća.

Sama zgrada Glavnog kolodvora je ljepotica, izgrađena krajem 19.stoljeća, u kako je to bilo uobičajeno u arhitektonskom svijetu toga doba, u neoklasicističkom stilu. Stilu čije tragove nalazimo diljem Europe, onom stilu nadahnutom antičkim građevinama kakvi su bili hramovi, sa stupovima – kolonama i alegorijskim prikazima ljudi i bogova.

E, pa zgrada Glavnog kolodvora ima sva obilježja toga stila i kulturno je dobro Republike Hrvatske.

Zastanem kratko ispred ove ljepotice i razmišljam o minulom vremenu i kako se uvijek iz građevina čita povijest. Mislim i o putovanjima, rastancima i sastancima. Koliko se ljudi sa čežnjom i strahom opraštalo od rodne grude zadržavajući u vidokrugu baš ovu veličanstvenu zgradu. Koliko se njih vratilo shvativši da ih to što traže upravo kod kuće čeka.

Vratimo se zgradi Glavnog kolodvora. Interesantno je kako je  zakonski akt o gradnji „Zagreb Državnog kolodvora“, naziv koji je Glavni kolodvor nosio sve do 1924. godine, izglasao ni manje ni više nego Ugarsko-hrvatski sabor  u siječnju 1890.godine.

U ožujku iste  godine zakon je potvrdio i sam car i kralj Franjo Josip I. Prema urbanističkim planovima, kao najpogodniji prostor za izgradnju novog kolodvora  odabran je tada potpuno neuređen i nenaseljen prostor s južne strane grada, smješten između produžetaka Preradovićeve i Petrinjske ulice.

A, sa gradnjom je išlo ovako. Zemljište je besplatno ustupio grad Zagreb, a Mađarske državne željeznice financirale su gradnju. Projekt kolodvorske prijamne zgrade od gotovo tridesetak nacrta, potpisao je jedan od najcjenjenijih mađarskih arhitekata Ferenc Pfaff.

Kolodvor su gradila čak 14 hrvatskih i mađarskih poduzeća, a bio je gotov za malo više od godinu dana. Doista zadivljujuća brzina. Prvi vlak te ne tako daleke 1892.godine krenuo je iz Zagreba prema Rijeci.

Razmišljam o vlakovima i putovanjima. A, o čemu drugo razmišljati kada prolaziš pored željezničkog kolodvora.

Netko jednom napisa kako je život poput putovanja vlakom. Ljudi ulaze u vlak i putuju jedno vrijeme s tobom, zatim silaze i ostavljaju nas da nastavimo sami. Netko u putovanju traži i nalazi ljepotu, drugi vidi samo teškoće. Netko i u samom putovanju vidi smisao, drugi misli samo na cilj. Nekad bude neočekivanih zastoja i ubrzanja, ono što je važno je ne iskočiti iz tračnica.

Jedno je sigurno. Kako je davno napisao sveti Augustin svijet je poput knjige, a oni koji ne putuju pročitali su samo jednu stranicu. I doista je tako.

Možemo mi čitati i gledati na televiziji reportaže i putopisne emisije. Međutim ništa ne može zamijeniti osobni doživljaj. I često shvatimo kako smo bili u krivu u odnosu na druge kulture i narode. Znam iz osobnog iskustva kako putovanja ruše predrasude u našim glavama.

Znam samo kako svoje treba voljeti, a tuđe poštovati.