Slavonski Brod – u tvrđavi na granici razmišljam o današnjim granicama
Tekst i foto: Marijana Šundov
Slavonski Brod, 7.rujna 2015. – Izgled svih naselja određen je prirodnom okolinom odnosno položajem mjesta gdje su se ljudi iz raznih razloga odlučili nastaniti. Povijest nas uči kako to nikad nije bila slučajna odluka. Plemena su birala prostore koji je lako braniti ili koja pružaju prirodno obilje poput dolina sa rijekama ili visoravni. A, izgled kasnijeg grada odnosno vrsta njegovih građevina trajna su svjedočanstva povijesnih zbivanja. Onaj tko je siguran ne opasuje se zidinama. Onaj čija je povijest bez ratova gradi hramove kulture i umjetnosti, a onaj na vjetrometini događaja tvrđave i obrambene kule.
Tako o povijesti i položaju Slavonskog Broda koji sam posjetila s prvim danima rujna „govori“ tvrđava Brod.
Veliki je to barokni kompleks utvrda i građevina sagrađenih između 1715. – 1780.godine sa svrhom nadziranja i čuvanja granice i najvažnijeg prijelaza preko rijeke Save. Nije to bila bilo kakva granica nego jedna od najvažnijih u Europi – između dva moćna rivalska carstva, dva različita svijeta u vječitom sukobu – onog Austrijskog i drugog s druge strane rijeke Otomanskog Carstva.
Tvrđava Brod utjecala je trajno na razvoj i izgled grada u njezinoj blizini jer je postojala zabrana izgradnje zidanih kuća u gradu, morale su biti prizemnice, a ulice okomite na tvrđavu. Naravno kuće unutar linije vatre morale su biti od drveta.
Od 1995. godine Tvrđava pripada Slavonskom Brodu. Postupno se obnavlja, a njezine građevine uz obnovljeni sjaj dobivaju i novu ulogu. Zastajem ispred prave ljepotice – nekadašnja Časnička vojarna postala je Gradska vijećnica. Sva je u cvijeću sa malim vodoskokom. Nekadašnja slavonska vojarna danas umjesto vojnika ima učenike Klasične gimnazije.
Tvrđava u Slavonskom Brodu nije sagrađena slučajno. Sa gradnjom tvrđave počelo se po izravnom nalogu princa Eugena Savojskog u jeku priprema za rat s Osmanlijama (1716.-1717.). Pedantni carski inženjeri čija prezimena znamo Willer i Perette prvo su analizirali svojstva utvrđenog gradića Broda na koji su izravno naslonili novu tvrđavu. A, potom 10-tak godina kasnije glavni projektant svih carskih tvrđava na austrijskoj granici NicolausDoxat de Demoret dodaje vanjski prsten tvrđave koji je pretvara u zvjezdasto po izgledu gotovo unikatno utvrđenje. Na završetku gradnje ogromni opkopi, bastioni i ostale popratne zgrade prostirali su se na površini od dva kvadratna kilometra .
Dok prilazim kompleksu sagrađenom na granici nekadašnjih svjetova razmišljam o granicama, ratovima i utvrdama – i ljudima zahvaćenim povijesnim događajima …onima iz prošlosti, onima iz sadašnjosti. Gdje su sada te granice? Tko živi slikovito rečeno s druge strane rijeke, na drugoj obali.
Slike govore više od riječi, a nas sa novinskih naslovnica, internetskih portala TV ekrana ponovo šokiraju slike ljudske patnje…bijega…ponovo su otvorena pitanje granica i zakašnjelog europskog suočavanja sa događajima.
Kao da se povijest čovječanstva ponavlja i ponavlja…Nema ovako velikih utvrda na granicama, ali ima nizova bodljikave žice i drugih neprelaznih prepreka. A, najveća od tih prepreka je ponovo u srcima ljudi. Ljudi osjećaju strahove od drugih ljudi, onih koji govore drugim jezikom … iz druge su kulture … druge su vjere … možda nose skriveno oružje … možda unište naš standard…možda ugroze naš mir…A, zaboravljaju da svaki put kada zatvorimo svoje srce gubimo djeliće svoje duše.
S tim mislima, a hodajućiširokom bijelom cestom evo me unutar kompleksa Tvrđave. Mir svugdje oko mene. Tihi šum rijeke i lagano njihanje trske. Ispred mene kao simbol tog mira nalazi se obnovljena crkva svete Ane. Ova crkva je barokno zdanje itako je skladno uklopljena u utvrdu, nema zvonika – ali ima vrata na sve četiri strane – ukratko prava vojnička crkva. Sagrađena je 1743. godine, početkom vladavine carice Marije Terezije, a zalaganjem vojnog zapovjednika Slavonije. Ispred i unutar crkve sastajali su se vojnici Brodske pukovnije prije odlaska na daleka ratišta posebice tijekom Rata za austrijsko nasljedstvo i Sedmogodišnjeg rata.Molitva je budila nadu vojnika u povratak.
Gotovo zamišljam ceremoniju postrojavanja i odlaska Pukovnije. Vjerujem kako je svaki vojnik u srcu nosio posebne želje za obitelj i dom, ali i odluku kakav čovjek biti na ratištu. Rat iz čovjeka izvlači i ono najbolje i ono najgore. Znamo to iz iskustva i sami.
Slično je i sa krizama poput ove izbjegličke. U kriznim situacijama isplivavale su europske podjele među državama i besmislenost nekih odredbi. Dovedeno je u pitanje načelo solidarnosti europskih država. Postavilo se pitanje imaju li sve EU države iste vrijednosti… Koje vrijednosti? Nema posebnih vrijednosti samo za europske države koje trebaju biti propisane dekretom.
Jedna je jedina vrijednost – biti i ostati usprkos strahovima – čovjekom.