MOJE RAZGLEDNICE: LJUBLJANA
tekst i foto: Marijana Šundov
Ljubljana me je dočekala maglovitim jutrom kakvo je uobičajeno za kraj ljeta na kontinentu, kada se temperatura spusti i po petnaestak stupnjeva noću u odnosu na dan.
Magla je davala jedan mistični izgled gradu, vrhovi zgrada i dvorac iznad grada bili su nevidljivi, u bjelini. Pomislila sam, kad se magla digne ovo će biti predivan dan kasnog ljeta upravo kakav treba za obići Ljubljanu.
Grad je to bogate povijesti koju možemo pratiti sve do rimske Emone 14. godine n. e.
Različiti vladari odnosno povijesna razdoblja ostavljala su trag na licu grada – arhitekturi zgrada, izgledu gradskih trgova, parkova, mostova… Sve to oblikovalo je Ljubljanu, skladnu mješavinu kultura – slovenske, njemačke, austrijske, talijanske.
Obilazak grada počinjem od središnjeg gradskog trga koji ime nosi po pjesniku France Prešernu. Trgom dominira spomenik ovom velikom pjesniku romantizma – France Prešern, u prepoznatljivoj odjeći 19. stoljeća stoji u raskopčanom dugom kaputu s knjigom u lijevoj ruci i mirno promatra prolaznike. Iznad glave mu je Muza poezije, koja nad njegovom glavom drži grančicu.
Cijeli spomenik u isto vrijeme odaje dojam i grandioznosti i jednostavnosti. Tu je 3,5 metara visok brončani kip pjesnika, Muza i u bloku stijene uklesano velikim slovima prezime pjesnika. Nema objašnjenje o kome se radi. Svaki Slovenac zna tko je Prešern.
Život mu nije bio ni jednostavan ni lak. Potekao iz siromašne obitelji, uz velika je odricanja postao odvjetnik. Nemirni pjesnički duh osjetljiv je na nepravdu i bijedu, tjerao ga je da kroz stihove upozorava i hrabri. Tako piše remek djelo „Sonetni vijenac“ – stihove uvezane u sonete o ljubavi prema ženi, čežnji i nadi za slobodom, ljubavi prema domovini.
Stihovi iz njegove pjesme „Zdravljica“ (Zdravica) danas su himna Republike Slovenije. Na hrvatski jezik stihove „Zdravice“ i cijelog Prešernovog „Sonetnog vijenca“ preveo je hrvatski pjesnik Gustav Krklec čuvajući onako kako to samo drugi veliki pjesnik umije ljepotu izvornog stiha. Evo nekoliko stihova iz Sonetnog vijenca, u prijevodu Gustava Krkleca, koji na najbolji način pokazuju ljepotu Prešernove poezije:
„ …I Kranjcu zora jednom će da svane, / kada mu zvijezde ljepše budu sjale, / i kada mu duša od pjesama plane…“ „
…Oko mi suze u samoći lije, / i zato pjesme, zbog kojih se trudim, / iz krajeva nisu, u kom sunce grije…“
Naravno, „Kranjac“ u sonetu je Slovenac, „sin Kranjske“ – to je ime koje se u prošlosti upotrebljavalo za slovenske krajeve. Podsjećam kako je Slovenija u to vrijeme kao i Hrvatska, bila u sastavu Habsburške Monarhije.
Inače Prešernov dan, slovenski kulturni praznik je državni praznik koji se slavi u Sloveniji 8. veljače, na godišnjicu smrti pjesnika. Pomislila sam gledajući kip: „Bravo! Za naše susjede Slovence – na središnjem trgu glavnog grada je kip pjesnika, a imaju i praznik posvećen kulturi.“
Sam trg razvio se iz srednjovjekovnog raskrižja pa ga uokviruju predivne starinske zgrade – prave ljepotice. Svojom raskošnom fasadom bijele i tamnoružičaste boje s primjesom tona boje terakote pogled privlači franjevačka crkva iz 17. stoljeća. Na par koraka je „Tromostovje“ – tri mosta u jednom. Na već postojeći kameni most (1842.) arhitekt Jože Plečnik dodao je još dva pješačka mosta te s novom bogatom kamenom ogradom istom za sva tri mosta dobio skladnu, prepoznatljivu cjelinu. „Tromostovje“ krase klasično oblikovani stupići ograde te slično oblikovani veliki ukrasni stupovi, koji drže svjetiljke – lampe. Po ovom stilu, koji sadrži mnoštvo klasičnih elemenata stare Grčke, Joža Plečnik je poznat. Ovaj slovenski arhitekt koji živi i radi krajem 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, školuje se u Beču kod velikog arhitekta Otta Wagnera. Plečnik urbanizira središnji dio Ljubljane s pogledom na Atenu. Preoblikuje grad u svom jedinstvenom, prepoznatljivom stilu što je i odlika svakog velikog arhitekta – umjetnika.
Čitajući o velikim djelima arhitekture naišla sam na često pitanje je li arhitektura građevinska djelatnost ili je umjetnost. Po meni i jedno i drugo, ali velika djela arhitekata jesu umjetnost. Veliki arhitekti su umjetničke duše, koje kroz građevinu izražavaju svoj pogled na povijest, kulturu, umjetnost, pa ako hoćete i vjeru i filozofiju – ukratko svoju duhovnost. Lijepe građevine oblikuju naš pogled na prostor, uljepšavaju krajolik i definitivno svjedoče ljudskom duhu, tom veličanstvenom duhu čije stvaralaštvo ima tisuće oblika. Plečnikova djela krase tri lijepa grada tadašnjeg zajedničkog Habsburškog Carstva – Beč, Prag i Ljubljanu. Interesantno je kako se Plečnik u Pragu družio s hrvatskim umjetnicima slikarom Vlahom Bukovcem i kiparom Ivanom Meštrovićem. U Hrvatskoj mu je najpoznatiji projekt Svetište Majke Božje Lurdske u Zagrebu.
Od „Tromostovja“ laganom šetnjom prateći dizanje magle i postupni rast dnevne temperature stižem do Mestnog trga. Pogled privlači barokna ljepotica – Gradska vijećnica („Mestna hiža“) izgrađena još u 15. stoljeću. Naravno izgled vijećnice mijenjao se kroz stoljeća, vidljiv je utjecaj Venecije. I ne samo na zgradi vijećnice. Mletački arhitekt i jedan od najvećih majstora baroknog kiparstva 18. stoljeća na našim prostorima, Francesco Robba, izgradio je fontanu koja krasi trg (1751. dovršena). Fontana triju kranjskih rijeka projektirana je po uzoru na veličanstvene rimske fontane, a rijeke Savu, Ljubljanicu i Krku predstavljaju kipovi „riječnih bogova“. U tlocrtu fontana ima oblik trolista ili starog gradskog pečata.
Inače Francesco Robba rođen je u Veneciji, najveći dio života proveo je u Ljubljani, a kraj života u Zagrebu, gdje je i pokopan. U Zagrebu najpoznatije djelo Francesca Robba je mramorni oltar Ignacija Loyole, u baroknoj ljepotici (inače meni jednoj od najdražih zagrebačkih crkava) crkvi svete Katarine na Gornjem Gradu. Crkva svete Katarine kao i sam oltar su teško oštećeni u velikom zagrebačkom potresu 2020. godine. Posljednja djela velikog kipara krase crkve u Zagrebu, Križevcima i Varaždinskim Toplicama, a na izrazima lica kipova svetaca vidljiv je i dio osobne patnje umjetnika tragične sudbine, koji je doživio osam smrti u obitelji – i žene i djece.
Svoj posjet glavnom gradu Slovenije završavam laganom šetnjom uz rijeku Ljubljanicu te stižem do Zmajskog ili Zmajevog mosta, svojevrsnog simbola Ljubljane. Zmaj je jedan od simbola Ljubljane, a gradski grb zmaj krasi još od kasnog srednjeg vijeka. Zmajski most, a naglašavam kako sam zaljubljenica gradova s mostovima i samih mostova, je po meni jedan od najljepših mostova secesije. Zamislio ga je Jurij Zaninović, još jedan učenik velikog Otta Wagnera. Bio je to jedan od prvih armiranobetonskih mostova u Europi. Most je otvoren 1901. u čast jubileja 40-godišnjice vladavine cara Franje Josipa i nazvan je Jubilarni most. Naravno zastala sam, fotografirati pored jednog od četiri velika zmaja, koja stoje na postoljima na sva četiri ugla. Međutim na mostu ima i mnogo manjih zmajeva, nisam brojala, a u vodiču piše da ih je ukupno 20.
Dok promatram spori tok rijeke s mosta u sjeni kipa zmaja naravno razmišljam o zmajevima tim mitskim bićima iz legendi i priča. Na Zapadu su simbol zla, ali i simbol viteštva. Viteški Red zmaja (lat. „Societas Draconistrarum“) osnovao je car Žigmund Luksemburški u 15. stoljeću, a zadaća je bila zaštita kraljevske loze Svetoga Rimskog Carstva, a kasnije se zadaća pretvorila u obranu kršćanstva od Osmanlija. Prvobitno je Red imao 21 člana, a sviju iz obitelji najvišeg plemstva. Koliko je red bio cijenjen, svjedoči činjenica da je član reda bio i engleski kralj Henrik V., poznat po osvajanju Francuske nakon pobjede u bitki kod Azincourta. Na Istoku zmaj je simbol snage i spoja neba i zemlje tj. ptice i zmije.
U književnosti veliki J.R.R.Tolkien u svojim knjigama o hobitima stvara mitologiju u kojoj se pojavljuju zmajevi. Jedan drugi veliki pisac, G.R.R. Martin, naš suvremenik u „Igri prijestolja“ uvodi zmajeve. Zmajevi služe jednu od glavnih junakinja Daenerys, a ona ih upotrebljava i za dobro i za zlo. Prema nekim teoretičarima zmaj u ljudskoj psihologiji je ono u nama nesvjesno, divlje, nagonsko, osvetoljubivo, simbol svih naših strahova, a u kršćanskoj mitologiji sveti Juraj ubija zmaja, što znači pobjeđuje sam sebe.
Daenerys doživljava kao junakinja potpuni pad, ona sebe nije pobijedila, u svojoj oholost i osvetoljubivosti nikoga više ne sluša, samo „zmaja u sebi“ i naređuje zmaju da spali cijeli grad s mnoštvom nevinih ljudi u njemu. U epizodi „Zvona“ gradska zvona zvone pozivajući na oprost i mir, međutim uzalud.
Opraštajući se od Ljubljane kupujem mali suvenir, kip zmaja s mosta koji će me podsjećati kako treba iznova iz dana u dan pobjeđivati zmaja u sebi.