tekst i foto: Marijana Šundov
Komiža, 28. srpnja 2019. – lagani dodir vjetra na licu, pjesma cvrčaka, nebo bez ijednog oblaka, u daljini stopljeno plavetnilo mora i neba dokle pogled seže, ispod zeleni obronci brda Hum, na obali crveni krovovi kuća – Komiža.
Navodno ime joj je dao stariji, susjedni gradić Vis, antički polis Issa, govorilo se za mlađe naselje kako je pokraj Isse – Com Issa – pokraj Visa. Com Issa postade Komiža. I danas, u Komiži ne pristaje trajekt, trajekt pristaje u Visu.
Komiža je novom cestom preko brda nekih 10-tak kilometara „pokraj Visa“. Kao Val Comeza prvi put se spominje u pisanim dokumentima, i to ispravi iz 12. stoljeća, darovnici zadarskog kneza Petra, koji je vladao srednjodalmatinskim otocima.
Dolazeći u Komižu, zastanete li kao ja na prijevoju Sveti Mihovil – nećete požaliti. Uz veličanstveni pogled s početka priče vidjet ćete zašto su Komižani vrsni ribolovci, ribolov je značio život. Nema bogatih, plodnih površina pogodnih za poljoprivredu, ali ima pučine i ribe u izobilju.
Mletačke k
ronike bilježe kako su u jednom danu komiški ribari izvukli iz svojih mreža 3 milijuna tona srdela. O bogatstvu mora, ali i vještini ribara svjedoči činjenica kako je početkom 20. stoljeća u Komiži bilo sedam tvornica za preradu ribe. Riba, a posebno srdela je othranila generacije. S ribom, usoljenim srdelama i inćunima priprema se i danas tradicionalna komiška pogača i pašta fažol na brujet. Nekad je to bila sirotinjska hrana, a sada su to tražene delicije baš kao i hib, pogačica od suhih smokava.
„Prije jutra ribari se bude, more zna njih, more zna te ljude. Prije jutra u zoru s galebima na moru na poštama sunce čekaju“, padaju mi na pamet stihovi pjesme o ribarima, koju je tako predivno pjevao naš legendarni Vinko Coce. Stihovi su romantični…zora…sunce…more.
Međutim, posebno u prošlosti ribolov je bio mukotrpan posao, ribarilo se na pučini, na otvorenom moru uz stalnu opasnost od nevera i gusara. I rodila se iz potrebe i genijalnosti graditelja falkuša, jedinstveni brod – gajeta. Gajeta falkuša je danas zaštićena kao nacionalno, kulturno blago Republike Hrvatske. Ime falkuša gajeta je dobila po oplatnim nadogradnjama (falcima), daščanim konstrukcijama nad bokovima, koje su se mogle se skidati tijekom ribolova. Postavljale bi se pri povratku s ulovom, čime se nadvođe natovarene brodice povećavalo. Falkuša je tako dva broda u jednom, brod za ribolov i teret i za regatu. Za gradnju se upotrebljavala isključivo, kao najbolja za gradnju borovina s otoka Sveca.
Iz davnina u Komiži postoji običaj spaljivanja starog 
broda, čijim se pepelom poslije blagosiljalo nove brodove. Kao i svako žrtv
ovanje, kada se bogovima kako bi bili milostivi čovjeku, žrtvovalo nešto vrijedno, običaj je poganskog podrijetla. Na Visu, u Komiži vrijednost što se prinosila plamenu vatre na kraju godine je bila brod. Ribaru je brod ne samo materijalna vrijednost, bez broda nema ribarenja, ni opstanka. Običaj spaljivanja broda je kristijaniziran i događa se za blagdan svetog Nikole zaštitnika pomoraca, koji je i zaštitnik grada Komiže. Događaj okupi žitelje cijelog otoka Visa, a ne samo Komižane. Vlasnici brodova prijave stari brod i čekaju svoj red.
Ribari su ljudi prirode, oni znaju prirodne
cikluse. U prirodi život se rađa, raste, cvjeta, propada i umire i vraća se – „prah prahu“. Životni ciklus. Spaljivanje broda svojevrsno je podsjećanje na životni krug. Ništa ne traje vječno, i najtvrđi brodovi propadaju pod zubom vremena i udarima mora. Emotivan je to običaj, ribari vole svoje brodove, oni su njima više od stvari, brodovi imaju svoja imena, imaju svoje priče. Priče nastavljaju živjeti. Grade se novi brodovi. Pepelom starog broda blagoslivlja se nova barka. I život se nastavlja. Zaslugama entuzijasta sačuvana je tradicija gradnje falkuše. Kao tiho obećanje budućnosti bilo je lijepo vidjeti lagano ljuljuškanje u luci novog broda falkuše.
Falkušu, mreže, ribarsku i pomorsku opremu, ali i priče o ribarstvo i ribarima može se vidjeti, odnosno čuti u Ribarskom muzeju smještenom u mletačkoj utvrdi, kaštelu iz 16 stoljeća. Na samoj rivi je ova impozantna, bijela, kamena utvrda, kao podsjetnik na prošle opasnosti od Osmanlija i gusarskih provala.
Utvrde oko sebe uvijek oblikuju ostatak krajolika. Tako je i sa ovom koja se dominira rivom i sa kojom riva završava. Utvrda ima urezane natpise. I dobro da je tako jer mudrost kaže „riječi odlaze, natpisi ostaju“. Prvi natpis na utvrdi podsjeća kako je utvrda građena po zamisli mletačkog providura Ivana Grimanija. Međutim, građevina je dovršena sredstvima Komižana. I na to podsjeća natpis „DEO GRACIAICH ESI OPERA DI POSTA TRESLIAVAC 1592.“ Prevedeno saznajemo – ribari s ribarske pošte Trešjavac izgradili su utvrdu do kraja svojim sredstvima. Utvrda je mijenjala izgled i svrhu, s vremenom je dograđen toranj sa satom, balkoni. Bila je i sjedište lokalne uprave Komiže. U zidove utvrde udaralo je nekad more, na što podsjećaju kameni prsteni, za koje su privezivali brodovi.
Laganom šetnjom nekih 15-tak koraka stižem do lukobrana i kamene ploče koja sjeća na britanske mornare, koji su 1943. „isplovili iz ove luke…i čije je počivalište more“.
Dirljiva jednostavna ploča podsjeća na jednu etapu bogate viške povijesti. Mislim na mornare, koji isplovljavaju iz luke. Mislim na brodove, koji su sigurni u komiškoj luci…međutim nisu za to stvoreni…baš kao i mi. Treba se otisnuti iz luke.