KULTURA KOJU NEMAMO

 

IZ NAŠE ARHIVE  ….objavljeno na Hrvatskom Glasu Berlin 01. januara 2010. godine
piše: Emil Cipar
Nismo mi za Europu

Hodnik policijske uprave u Slavonskom Brodu. Nas desetak čeka pred vratima na kojima piše
Osobne iskaznice. Na tim vratima piše i što je sve potrebno priložiti uz zahtjev. To sam popisao dan ranije, a sada, bar ja tako mislim, imam sve što je potrebno. Prvi na redu je gospodin u trenirci sa hrpom papira u ruci. On nešto nije zadovoljan

nema toga u Njemačkoj! Evo već treći puta dolazim i uvijek nešto fali. Gdje smo mi za Europu! Ma ajde! Ja kad u Njemačkoj dođem na šalter, nema veze gdje, odma dobijem što trebam. Nema to… Gospodin je na redu, ulazi i nakon kraćeg vremena izlazi …evo sad opet …uplati na pošti! K’o da ne morem njima platiti. E jest i država, svaka čast. Nije čudo što nam je sve tako.

Gospodin je izustio još nekoliko izraza, koje mi moj odgoj zabranjuje ponavljati i udaljio se žurno. Mi se pogledavamo; ja gledam još jednom imam li ja tu uplatnicu. Imam, ali svejedno neki neugodan osjećaj. Ljudi ulaze, izlaze, i nitko ništa ne komentira. Ulazim sa nekim strahopoštovanjem, moje samouvjerenje dobiva prve pukotine. Nije dobro!
Izvolite sjesti! – kaže službenica. Da vidimo što imate od papira! Ja joj pružam fascikl, a ona pita ..imate staru osobnu? E tu smo, ja ju nemam i već mislim na gospodina u trenirci …ne nemam, živio sam godinama vani i nije mi trebala. – Dooobro …kaže gospođa i lista moje dokumente. – Dooobro …kaže poslije svakoga. Sada još otisak prsta i potpišite ovdje u uokvireni prostor. Osobnu iskaznicu dobit ćete… – i napiše mi datum na komadiću papira. – Ovdje je i broj telefona koji možete nazvati taj dan, ako slučajno nije gotova da ne dolazite badava. Ovo je potvrda koja će vam do tada služiti kao osobna. Recite, naši se polako vraćaju? Imamo sve više zahtjeva.
Je … vraćaju se …vraćamo se, a i vrijeme je već…
Da svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše.
Upravo tako! Dobro onda, doviđenja.
I nazovite taj broj, ali sigurno će biti gotovo do tada. Doviđenja!
U prizemlju zgrade je kafić. Cigareta i espresso dobro bi mi došli. U kafiću je i gospodin u trenirci. On sugovorniku objašnjava zašto mi nikada nećemo u Europu …nemamo mi tu kulturu, razumiješ ti mene! Predomislio sam se i sada smatram da bi mi espresso krivo sjeo, a i pušenje ionako škodi zdravlju i moram još do ureda za mirovinsko osiguranje. Tu se hoću samo informirati što mi je potrebno za ostvarivanje prava na zdravstveno osiguranje. Portir me upućuje do službenice koja bi mi mogla pomoći.
Imate li možda rješenje ili odrezak od mirovine? – pita me službenica. – Nemam, ali mogu nabaviti. Ma ne morate, ja ću pogledati… Nakon nekoliko otkucaja na tipkovnici – Aha, da, da,… dobro je…, tu je…, Gospođa piše nešto po papiru, udara žig i pruža mi: – Odite s ovim u „socijalno“, to vam je tamo… Znate gdje je? Tamo gdje je uvijek bilo! – Da, da… Znam.
Nešto sa sustavom nije u redu
Ma ide to super u novom domicilu. Već sam dosta posla obavio i nekako kao da dobivam krila. Sada kada sam već tu, idem i po tu zdravstvenu iskaznicu.U socijalnom popriličan red. Ustvari nekoliko šaltera, nekoliko redova, ali moj je najveći. Ali šta ćeš? Stani i čekaj kao i svi drugi. – Nešto sa sustavom nije u redu, …kaže netko …zato se dugo čeka. -Ma nije njima u redu…, znaš s čim?…kaže drugi. Dobro, tu bar nema gospodina u trenirci, moga zemljaka takorekuć. Nakon dužeg vremena dolazim na red. Službenici kažem što hoću, dajem joj papir iz mirovinskog i onu potvrdu koja zamjenjuje osobnu. Ona nešto ukucava u tipkovnicu, pogledava u ekran, opet ukucava
Pa vi imate zdravstvenu, evo ovdje piše…
– Nemam gospođo! Od ’73. nije mi trebala.
– Ali ovdje piše! Evo… digli ste 1996.
– Ma gospođo…
– Ne, vi imate zdravstvenu, ali ako baš hoćete, idite kod pravnice,
ona je na drugoj strani.
Kupim svoje papire i idem kod pravnice. Koliki je tamo red? Tamo nema nikoga ispred vrata. Kucam i ulazim. –Izvolite!- Ja objašnjavam svoj slučaj, gospođa sluša pažljivo, uzima moje papire i… Pričekajte malo! Sad ću ja! – Izlazi i upućuje se u sobu u kojoj je ona gospođa koja tvrdi da ja već imam zdravstveno. Nakon kraćeg vremena vraća se, pruža mi papir i kaže: – To je privremeno vaša zdravstvena iskaznica, a ove papire morate potvrditi kod vašega doktora primarne medicine i stomatologa pa donijeti ovdje.
Nemam pitanja, trebam sada naći liječnika i zubara. To mi je dosta važno jer sa liječnicima imam dosta iskustava. Svakakvih. Niti tražim niti slušam savjete drugih. Izbor liječnika je osobna stvar. Moja želja je da bude što mlađi, što manje iskustva, ni u kom slučaju sveznalica. Mlađi se rado savjetuju sa drugima, a to je u svakom slučaju dobro.
Guranje u džep
Sa hrvatskim zdravstvom nemam nikakvog iskustva. U stvari imam – u ratu sam upoznao dr. Ivicu Prodana, dr. Ivicu Kostovića i još neke. Divni ljudi, ali to je druga stvar. Rat je hvala Bogu daleko iza nas, a ovo je sadašnjost. U Njemačkoj sam čuo od naših ljudi; – Tamo ako nećeš gurnuti u džep, neće te ni pogledati. Nije to kao ovdje. No meni to ovdje nije više ulijevalo sigurnost. Standard zdravstvene skrbi u Njemačkoj srozao se do neprepoznatljivosti. Nisam se više dobro osjećao u njemu. Dobar dio usluga više nije pokrivenbolesničke blagajne i morao sam ih plaćati sam. Godine 2006. stajalo me je to više od 1500 eura.
Sada je došao trenutak istine. Moram vidjeti kako je to tamo. Moram se uvjeriti na svojoj koži. Ja sada možebitno guranje u džep moram živjeti. Pada mi na pamet pokojni dr. Vally Navas, kirurg koji me je 1984. operirao. Tom prilikom izgubio sam cijeli želudac, ali sam dobio divnog prijatelja. Zbližile su nas naše biografije. On je rođen u Afganistanu i domovina mu je bila smisao života. Svaki godišnji odmor bio je tamo; pomagao, operirao, družio se s Osamom Bin Ladenom, dok je ovaj još bio miljenik SAD-a. Vražiji dečko, o njemu će se još čuti! O Vally, kako si bio u pravu! Ali Vally to nije doživio. Umro je 2000. godine,iznenada, prerano…
Kada je u hrvatskoj izbio rat i kada sam mu se obratio za pomoć, misleći pritom na nešto kirurških potrepština (konac, nešto opijata… i tako) ozbiljno me pogledao;-Sine nije to ništa, to ti je kap vode na vrućem kamenu. Daj mi dan-dva, pa ćemo vidjeti. Što da pričam; povukao je svoje veze a one su… da ne duljim; jedva je to stalo u prtljažni prostor zrakoplova „Croatia Aerlinesa“. Rekao sam mu;-prava je šteta što ti nemaš vremena! -Tko ti kaže da nemam vremena? Mogu li povesti urednika „die Welta“, takvi ljudi trebaju sad Hrvatskoj?! – Moežeš Vally! U sebi razmišljam kako će se kod tete u Zagrebu, u Šubićevoj, morati stisnuti.
Moja supruga i ja dočekujemo ga na aerodromu u Zagrebu. Koje iznenađenje! Njegov prijatelji iz „dieWelta“ je i moj prijatelj; Boris Kalnóky. Za emocije nema vremena. Upućujemo se u Stožer saniteta gdje nas očekuju. Prije toga Vally naziva Franciss Best, novinarku ZDF-a, isto njegova prijateljica …sada i moja. U Stožeru nas dočekuju dr. Ivica Prodan i dr. Ivica Kostović. Nakon kurtoaznih pozdrava, oni već pravi znanci. Razgovaraju kao da su odrasli zajedno. Franciss pravi svoj prvi veliki prilog; šest minuta u udarnoj emisiji „Heute-Journal“. Ja se ispričavam, morao bih nazvati tetu da joj kažem što ju sve čeka.
bit će u redu sine
Sine, ne moraš se brinuti za mene. Ja imam vreću za spavanje, a ti mi samo trebaš naći neku klupu u nekom parku. Samo se pobrini za Borisa! Ne moram se brinuti za nikoga. Gospoda su gosti Hrvatske vlade, a ja ću ih pratiti ta tri dana. Dobro imat ću bar o čemu pisati za „Večernji“. Samo, podcjenio sam Vallya. Što on doživi za tri dana to ja ne doživim za godinu. Posjet bolnici u Sisku, razgovor u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu unutarnjih poslova, s ministrima osobno, razumije se, posjet skladištu lijekova u Heinzlovoj, intervju vamo, intervju tamo… Prilika za mlade novinare. Iva Gačić pravi za dnevnik HRT-a prvi svoj veći prilog.
Na aerodromu ispraćaj. Imamo još vremena za jednu kavicu :- Sine bit će sve u redu! Ovaj rat, s ovakvim ljudima (mislio je na Ivice iz Stožera saniteta) morate dobiti. Kad bi mi u Afganistanu imali takve ljude.
Sine, bit će sve u redu! To mi je rekao i kada sam se nakon operacije probudio u bolnici iz narkoze. Vally je valjda uvijek u pravu.
Boris „hladni kozmopolit“ (rođen u SAD-u, mađarskog porijekla, školovao se u Velikoj Britaniji i Francuskoj, živi u Njemačkoj…) vlasnik smisla za humor kakvoga svijet nije vidio, primjećuje: –Za moje zdravlje bilo bi bolje neko vrijeme izvjegavati Vallya.
Danke Vally, danke Boris, danke Deutschland!
E tu smo ponovo, tako je to kad sjećanja navru. Od svih preporučenih liječnika biram najmlađeg. Dr. Bukvić se zove. Njegova pomoćnica prima me riječima: – Mi bi vas primili, ali ne znam hoće li to „socijalno“ odobriti. Znate, već smo „popunjeni“! –Ona potvrđuje papir, ja ponovno u socijalno, ponovno u red, koji više nije tako dug, ponovno do službenice, dajem papir, ona ukucava na tipkovnici, gleda u ekran i pita: – Zar nećete kod doktora kod kojeg ste do sada bili?
Gospođo, nisam do sada bio niti kod kojeg doktora u Hrvatskoj. Nemam niti zdravstvenu iskaznicu od 1996.
A to ste vi! Dobro, dobro, evo sad je u redu.
pun pogodak
Moj novi liječnik je pun pogodak. Redovne injekcije uredno primam. Bio sam već i na specijalističkom pregledu, a kada imam problema, nešto iz povijesti svoje bolesti reći na hrvatskom, mogu to učiniti na njemačkom. Doktor govori njemački. Stvarno mi je pao kamen sa srca. I ništa nisam gurnuo u džep. Redovni mjesečni posjet doktoru je ugodno provedeno vrijeme, a i njegova pomoćnica ima laganu ruku pri davanju injekcije i smisao za humor. Ovako se da živjeti.
Dok ovo pišem mislim na poslovicu; Staro drvo ne možeš presađivati. Ne znam tko je to izmislio, ali to nije točno. Ja sam se potpuno ukorijenio. Imam osobnu, imam zdravstvenu, čak dvije, auto ima hrvatske pločice, vozačka dozvola je prevedena, godine provedene u Njemačkoj su uspomena. Ove godine supruga navršava 35 godina rada u Njemačkoj pa se i ona vraća. Zahvaljujući jeftinim letovima, sinovi me posjećuju. Na kratko. Ali više se nismo viđali ni u Njemačkoj. Oni sada pokazuju veće zanimanje za Hrvatsku nego prije. Čujemo se dnevno.
Nekako sam zaboravio Čuku
Nekako sam zaboravio Čuku. Mada je rođen u Španjolskoj, odrastao u Njemačkoj i on je prihvatio Hrvatsku kao svoju domovinu. Sa drugim psima je na ti, ili nije na ti, ovisi već… Hrana mu izvrsno odgovara, čak mislim da mu previše dobro odgovara, čuva me dok radim u vrtu. Ljubomoran je kao i uvijek, a kada nas netko od naših posjeti, najprije ga izgrdi, kao; – Gdje si ti tako dugo? Onda je nakon jedne jako vlažne puse opet sve u redu.
Emil Cipar
(ovaj post objavljen je u Matici, ožujak 2009., u skraćenom izdanju)
0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments