IZ OPANAKA U CIPELE

Događaji iz prošlosti i razmišljanja o budućnosti

piše: Josip Mayer
Egsodus se nažalost i dalje sve više i više nastavlja i povećava, odu nam mnogi uz zanatlije, i oni visoko školovani i obrazovani ljudi. Nije baš ni lagano danas i predvidjeti hoće li nova iseljenička generacija mladeži slično brižno i aktivno moći nas pratiti.

Nikoga nije život tada mazio, nitko nije tada stizao u Njemačku ni zamišljao doći radi nekog luksuza,  pa ni sam osobno pogotovo stižući sa sela, iz rodne mi Rečice Luke Pokupske kraj Karlovca.

U iseljeništvo se većinom odlazilo radi poboljšanja gospodarskog i socijalnog stanja.

Kako bi se sve to čim prije postiglo trebalo se brzo mijenjati …poput skoka iz opanka u cipelu …raditi i razmišljati na više strana.

Mi smo kao obitelj napredovali i ako mladi, manje školovani i obrazovani, samo radi toga jer smo bili spremni prilagoditi se svakom poslu, pa čak i onda ako nam se taj posao nije baš ni sviđao, pa ni onda ako nam to nije bila ni struka. Bili smo spremni prilagoditi se različitim okolnostima i momentalnim životnim situacijama koje su nas u životu pratile, prepoznavali smo se u stvari po našem marljivom radu i djelima. Slično su nam taj radni duh, preuzela i djeca.

Naravno da nam uz obitelj i djecu sve to nije bilo nimalo lagano. Trebalo je usputno svladavati i njemački jezik ali i preuzeti potpunu odgovornost za posao za kojeg smo se odlučili i na kraju i osamostalili. A sve to kako nebi pali u još veću neimaštinu i dug.

Ugostiteljstvo je bio tada trend za razliku od danas. Od šezdesetih godina pa na dalje, bio je to posao mnogih naših iseljenika pa i mene osobno i naše obitelji. Tako smo negdje oko 70-tih godina supruga Brigita i ja, otvorili prvo ugostiteljstvo, kao najmlađi ugostitelji sa samo 22 godine. Tako mladi i neiskusni, sa 10 tisuća DM kredita, dobili smo velike lokalne prostorije.

Sama dvorana je bila za oko 150 gostiju a pored još jedna prostorija za 100 gostiju. Mi tu tada otvorili jugoslavenski ples sa hrvatskom glazbom. Možda si sada netko može zamisliti kako nam je bilo …Ipak na kraju kraja sve je dobro prošlo, kredit smo isplatili i nešto nam je za daljnje poslovanje i ostalo.

Kasnije, nakon 5 godina, stičući ujedno i neka radna iskustva, napustivši lokal u Stuttgartu, pružila nam se i bolja prilika i mogućnost otvoriti novo ugostiteljstvuo 1978 godine, u gradu Hohenlohekreis Künzelsau, Westerhausen-u. Ovaj puta sa željom i namjerom da to bude isključivo lokal sa hranom tipa seoskog turizma, a svu hranu, u smislu kolinja, smo sami proizvodili.
Za što smo ujedno kasnije od ureda za vanjski posao, na njemačkom se to zove Fremdenverkehrsamt, na zemaljskom natjecanju ugostitelja dobili i ugostiteljsko odličje.

Između 111 natjecatelja raznih ugostiteljstava prošlo nas je na ispitu 86, među kojima smo se našli i mi.

Izdana je i brošura pod nazivom Gute ländliche Gaststätte in Hohenlohekreis. Stajala je na vanjskom zidu našeg ugostiteljstva te se je dijelila po turističkim biroima i raznim kancelarijama diljem Njemačke a nama je to omogućilo bolju posjetu našeg ugostiteljstva.

Naravno da se sve to događalo pod velikim stručnim nadzorom …uz šesteročlanu kontrolu – liječnika, veterinara, kuhara, konobara, mesara, te dva dodatna člana, koji su sveukupno pregledali naše ugostiteljstvo, pregledali jelovnik i kušali hranu.

Nakon rođenja djece uz njihovo odrastanje, školovanje i obrazovanje, radili smo i neke druge poslove, pokraj moga 35 godina dugog zaposlenja u Mercedesu od kojega dobivam i veći dio mirovine.

I u Mercedesu je bilorazličitih promjena. Prošao sam putem recesije i rastrukturiranja tvrtke, mnoga odjeljenja od mehaničkih strojeva, sve do modernih CNC kompjutera. Kasnije, pred kraj radnog vijeka, radio sam 5 godina u računovodstvo u kojem su se izrađivali računi za Mercedesove automobile (na njemačkom se to zove Fakturierung Abteilung) tako da sam i na tom području prateći i snimajući od mojih radnih kolega različite struke i zanata, postigao svojevrsna radna iskustva.

Kako su djeca odrastala,bili smo u stalnoj borbi za vlastitu egzistenciju i u strahu za budućnom nas i djece,što i kako i gdje će kasnije raditi i izučavati svoje zanate.
Otvorili smo i držali 13 godina, nakon prestanka ugostiteljstva, vlastitu tvrtku koju je uspješno vodila supruga Brigita a zvala se je Kunstoffspritzerei. Na hrvatskom se to naziva: Radionica za brizganje plastičnih djelova. Ja sam joj uz rad u Mercedesu, pomagao.

Naravno da je to za nas bila velika promjena. Ugostiteljstvo je bilo možda tek samo neki nama financijski izlaz ali ne i pogodan posao za čuvanje i obrazovanje djece. Imali smo i mi bake i djedove, ali oni su radili u Hrvatskoj na vlastitim imanju, pa je i njima bila ponekad potrebna neka vrsta pomoći osim one financijske, što je bilo u ono vrijeme ali i danas je za nas i za mnoge naše iseljenike, sasvim razumljivo.

Svaki je početak nečega ujedno i odricanja od vlastitih želja te svojevrsno usklađivanje prema odrastanju i djece i životne obiteljske situacije. Vidjeli smo da nam djeca žele izučiti nešto sasvim drugo, što im je i uspjelo, nego raditi u ugostiteljstvu ili u Verkstatu.

Ali nas opet nije napustila i volja, za neke nove vrste samostalnosti jer kada se čovjek nauči poslovati to mu je kasnije i dalje u krvi.

I tako smo negdje oko 1996. godine, pokraj svi naših sklonosti volje i dosadašnjih radnih iskustava u Winnendenu otvorili školski kiosk u jednoj školi i radionici za djecu poremećenog sluha i govora kojega je prije 5 godina preuzela kćerka.. Renata od mame Brigite. Iako po zanimanju advokatska tajnica, kćerka Renata vodi taj posao jer joj je pogodan uz dječje školske obaveze.

Prema tome, naša djeca više nisu morala izlaziti iz opanka u cipelu kao mi, je su počeli svoj život sa čvrstim cipelama.

Eto toliko o nama, opancima i cipelama … Možda će netko prepoznati i sam sebe u toj našoj životnoj priči, možda se netko i osamostali ili čak nešto dobroga i preuzme,
i od mlađih generacija kojima također želimo sretniju budućnost u Hrvatskoj.