tekst: Slavica Jurčić
Jučer sam spremala pretince u ormaru… Izmiješale se slike iz moje i Ivine mladosti, kutija koja ih je držala 25 godina sada je popustila. Odluka je pala,slažem ih u novu kutiju.
Istovremeno mi je i mašina oprala veš pa pozovem mojeg Domagoja da pregleda i složi slike. On sjedne i s velikim interesom zaključi da će ih složiti po veličini.
Veš sam objesila i zadržala se vani više od pola sata, povratak u kuću i pogled u dnevni boravak me potpuno oraspoloži.
Moj Domagoj sjedi i promatra svaku sliku, zaključi da je dida imao više kose, baka je bila vitka, a ja i moja sestra smo bile jednako obučene, iako sam ja bila višlja za glavu.
U mislima cijeli dan vraćam se u moje djetinjstvo, koliko sam ja uspomena imala sa mojom sekom.
Bila je ona mali vražićak, voljela je šetati po susjedstvu. Naši susjedi su bili stariji ljudi koji su imali maloga psam zvao se Ciba. Pas je bio svaki dan popodne pušten na ulicu da se istrči a njegov gazda, umirovljeni postolar, sjedio bi na tronošcu pred svojom kućom.
Moja seka Milica bi pokušavala sjesti kraj njega ali joj to nije uspijevalo, i to bi ju ljutilo pa bi protestirajući sjela na beton kraj kuće.
Ta “mala”, tako bih ju nazvala, imala je svoje izlete i nikada ne bi uspjeli saznati gdje se nalazila.
Znali smo mi nju čekati da se vrati kući, tražiti ju, obilaziti okolne ulice, ali ju nitko nije našao kada smo ju trebali.
Ni ona sama nije znala gdje je bila.
Jednom je prilikom izmislila igru”naćika” ni danas ne znamo što je to.
Kada bi išli kod bake u selo voljela je izazivati zločestog čuku, popeti se na kapiju ili ogradu i beljiti se, da bi baba Mara vikala na nju: “Uncutice jedna!” (vještice jedna).
Jednom prilikom je nagovorila maloga Marka da nam da Galibardiće koku i pijetla. Kada smo došli kući taj pijetao nas je napao i skakao nam za vrat pa ga je dida Nikola vratio Marku.
U školi je bila jako zanimljiva, ljevakinja koju su tjerali da piše desnom rukom, Kruni je razbila nos u samoobrani, učiteljici u 4. razredu uz mamin milje koji je mama poslala za sve ono što je učiteljica pomagala, seka je na kutiju stavila i gumicu za brisanje.
– Njome obrišite sve što nije valjalo. Tim riječima se oprostila od učiteljice koja joj se s osmjehom zahvalila.
Odrastale smo moja Milica i ja kao dvije najbolje prijateljice, naša djeca se vole kao da smo nas dvije svih četvero rodile.
Milica nije izgubila dar igre, njege ruke sada prave lutke, “Lutke by Milla”. Svaka lutka je unikatna. Iz njene glave izlaze ideje. U svom domu je uradila malu radionicu, u kojoj je mnogo lutaka rođeno, Mali Princ, šegrt Hlapić, Gita… Svaki puta se zapitamo zašto baš tako izgledaju i znam da ona na taj način izražava sebe.
Moja sestra Milica uskoro ima rođendan, ovim tekstom joj želim reći da mi je obogatila život, uljepšala svaki njegov minut.
Dijete u tebi igra igru života, ostala si uvijek ista!
