tekst i foto: Marija Kukić
Gle, ispod zraka zubatog sunca, između usnulih vlati trave, njišu se sitni bijeli zvončići!
Stidljivo vire, raduju se životu i zahvaljuju suncu koje ih je probudilo svojim prvim proljetnim zrakama.
Zvone na pozdrav.
Zvone, a zvuk im se ne čuje.
Tko su ti nečujni zvončići?
Poeta Ivo Kozarčanin pita:
„Kakvo ono zvono zvoni
Uz potok što šumom roni?
Kakve ono bijele glave
Cvatu izmeđ’ svele trave?“
On brzo daje i odgovor na postavljeno pitanje:
„..To su jutros ukraj grabe
Nikle prve visibabe …“
Zar nisu prekrasne?
Te nježne bijele glavice prvih proljetnica što pozdravljaju buđenje prirode svojim nečujnim zvončićima!
Naravno da istinski ljubitelji prirode i svoga
zavičaja ne propuštaju ovakav divan trenutak.
Visibabe su definitivno među prvim vjesnicima
proljeća iako nam sveti Vinko- sredozimko,neki
dan reče ima još dugo do kraja zime…….
Izvrsno, fotografije su kako kaže Tonka, nadopunile tekst. Ne kaže se uzalud:” Jedna slika govori više od tisuću riječi.”
Veselim se proljeću, meni najljepšem godišnjem dobu.
Prekrasan tekst, a fotke vrhunske.
A sa prvim proljetnicama, budi se i poezija.
Fotografije baš nadopunjuju tekst o tome koliko su visibabe stidljive (i žicom zaštićene 🙂