Povodom strašne tragedije u osnovnoj školi u Zagrebu.
piše: Slavica Jurčić
Osvanuo je drugi dan nakon tragedije. Jedan život se zauvijek ugasio.
Djeca koja su ozlijeđena nosit će traumu cijeli život.
Nakon svega, razmišljam kako se ponašati u takvoj situaciji?
Treba li plakati ?
Vrištati?
Tražiti krivce?
Ili sačekati da rane zacijele i život nastavi po starom!?
Svakako, treba prvo pomoći obiteljima koje su se našle u ovoj životnoj tragediji.
Trebamo biti dostojanstveni ali i uporni u sprečavanju ovakvih slučajeva .
Danas jedan dječak neće sa svojim roditeljima razgovarati o prvoj simpatiji, neće posjetiti djeda i baku, vidjeti tetku… Ovo dijete neće kititi jelku, ni otvoriti dar koji su mu mama i tata kupili.
Sve me to vrati na jedan tužan događaj, kada smo ispratili dijete, također rano otkinuto od života.
Zvono na groblju je dugo zvonilo, poput otkucaja malenog srca, plakali smo jer je jecaj majke bio strašan.
Tada je nastao muk i kao da smo čekali da nas netko probudi, da nam netko šapne: “To nije istina”.
Ipak, istina je da jedan dječak neće više nikada zagrliti mamu, neće više nikada ubrati cvijet, neće s prijateljima šutati loptu, neće nikada slušati jeku svoga glasa. Njega nitko od nas više neće čuti.
I na kraju mojega razmišljanja samo bih zaključila da škola treba biti sigurno mjesto.
Malene glave pamte greške ljudi koje se ni jednom gumicom ne mogu obrisati.