Esplanade – postaja Orient Expressa ili o putovanju
tekst i foto: Marijana Šundov
Zagreb/ 30.siječnja 2015./ U prošla dva teksta „vrtjela“ sam se oko Glavnog kolodvora u Zagrebu. Red je da u ovom nastavku završim krug.
Kada se iziđe iz vlaka na Glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu prvo što putnik ugleda je brončani kip kralja Tomislava, lijepi park i Umjetnički paviljon. Međutim na lijevoj strani pogled putnika plijeni razigrani vodoskok i predivna zgrada s početka prošlog stoljeća.
Radi se o hotelu „Esplanade“.
Volim se prošetati do ovog vodoskoka, diviti ljepoti ove i drugih okolnih zgrada. Sve su to najmanje sto godina stare ljepotice. Promatram i samu sebe, svoje osjećaje i misli. Trudim se samo promatrati sebe bez suđenja bilo čega i vezivanja za bilo što. Trudim se dopustiti trenutne misli i osjećaje jer znam kako je sve prolazno …sve će proći. Poput vode rijeke koja teče. Nikad nije ista.Već idući trenutak dolazi nešto novo.
Mislim kako se svijet oko nas mijenja. Čovjek stalno ide naprijed u tehnologijama, izumljuje nove strojeve, nova sredstva …želi ići brže, bolje, više. Želi istražiti, putovati, povezati i otkriti dijelove svijeta. To je u ljudskoj prirodi. Biti istraživač. Biti radoznao.
Uzmimo primjerice hotel „Esplanade“ i željeznicu …
Početkom 20.stoljeća željeznica je bilo glavno sredstvo putovanja, nije bilo baš puno osobnih automobila, a ni organiziranog autobusnog prijevoza. Ovaj dio Europe sa ostatkom svijeta bio je povezan upravo željeznicom. Najpoznatiji vlak tog doba koji je prometovao kroz Zagreb bio je legendarni Orient Express, koji je povezivao Zapad i Istok odnosno Pariz sa Istambulom.
U Zagrebu je bila jedna od postaja ovog vlaka te je hotel „Esplanade“ i sagrađen upravo za potrebe smještaja putnika Orient Expressa. U jednom od romana poznate autorice krimića Agathe Christi „Ubojstvo u Orient Expressu“ dio radnje smješten je u zagrebačkoj „Esplanadi“.
Priča o gradnji „Esplanade“ svjedoči o prošlosti i promjenjivosti ovog kutka svijeta. O bogatoj burnoj povijesti svjedoči činjenica kako je gradnja počela u jednoj državi,a otvorenje sagrađenog hotela dogodilo se u drugoj.
Daleke ratne 1917., još malo pa će biti 100 godina od tada, raspisan je međunarodni natječaj na koji su se javili brojni poznati arhitekti toga doba. Pobijedio je Nijemac, Otto Rehnig, čije je originalne planove preradio zagrebački arhitekt Dionis Sunko. Njega danas smatraju arhitektom koji je oblikovao građevine ovog djela Europe iz razdoblja La Belle Epoque ( „Lijepog doba“). U enciklopediji piše kako samo ime stila La Belle Epoque dočarava pozitivne promjene u društvu koje su se tada odigravale poput ekonomskog rasta, ali i bezbrižnosti i vjere u budućnost. U nas je ovaj stil u arhitekturi poznat i kao „Secesija“.
„Lijepo to zvuči bezbrižnost i vjera u budućnost. Toga bi nam dobro došlo sada“, pomislim.
Hotel dobiva ime “Esplanade”, u izvornom značenju “polje”, vjerojatno stoga što je sagrađen na prostoru zapadno od Glavnog kolodvora na kojem je tada bila prostrana poljana. Hotel je sagrađen za samo 26 mjeseci. U međuvremenu promijenila se država, nestala je Austo-Ugarska, a Zagreb se našao u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Svečano otvorenje hotela uz nazočnost tadašnje visoke kreme društva bilo je u travnju 1925. Od tada hotel postaje središtem društvenog života građanskog Zagreba naročito 20-tih godina prošlog stoljeća kada je bio gnijezdo mnogih ljubavnih parova.
U hotelu su od tada do danas odsjedale brojne svjetski poznate ličnosti ( glasovita pjevačica Josephine Baker, najpoznatiji letač koji je preletio Atlantik i izumitelj Charles Lindbergh, pjevač šansona Gilbert Bécaud, ruski političar Leonid Brežnjev te mnogi drugi).
Prema jednoj priči, upravo u „Esplanade“ je održan prvi hrvatski striptiz na oproštajnoj zabavi jednog talijanskog grofa. U hotelu je u to doba također djelovao kasino. Potpuna rekonstrukcija hotela dovršena je 2004. godine kada hotel otvara svoja vrata pod imenom The Regent Esplanade Zagreb.
I tako šetnjom od građevine do građevine na Trgu kralja Tomislava lako je doživjeti prošlost, ali skladno uklopljenu u sadašnjost. Ništa ne narušava izvornu ljepotu ovog trga jer je za putnike, turiste i naravno građane, ispod kolodvora sagrađen i otvoren 1994.godine Importanne Centar. Silaskom niz stepenice po želji običnim ili pokretnim nađete se u potrošačkom carstvu trgovina i kafića. A, prodaje se doslovno sve – od odjeće, obuće, kozmetike pa do sendviča, kolača, salata. A, cijene? Relativno je to, kao i sve drugo. Ovisno o tome tko kupuje. Nekima skupo, nekima jeftino.
I dok hodam prolazima ovog jedinstvenog podzemnog centra ponovo razmišljam o putnicima Orient Expressa, o njihovom odsjedanju u Esplanade, o putovanjima prije i sada.
Volim putovati. Volim doći tamo gdje nikada nisam bila. Neki na putovanjima traže sebe. Drugi putuju da bi pobjegli od sebe. Međutim sve svoje nosiš sa sobom. Od sebe se ne može pobjeći. Prije nego što krenemo u istraživanje svijeta treba istražiti sebe. I što god nađemo prihvatiti jer samo istina oslobađa.