MOJE RAZGLEDNICE
tekst i foto: Marijana Šundov
Tijekom mojih putovanja i s njima povezanih istraživanja različitih država i naroda, njihovih materijalnih i kulturnih dobara i svega što to podrazumijeva (poput arhitekture, koja obilježava izgled gradova, tradicionalnih jela i pića, krajolika i parkova, glazbe, muzeja … ) spoznala sam da svaki narod ima jednu ili pak više ličnosti iz svoje povijesti, koje su upravo tu nacionalnu povijest oblikovale svojim činjenjem ili nečinjenjem.
Neke od tih ličnosti prerasle su nacionalne okvire i utjecale na povijesna zbivanja šire i više. Ipak kakvi su bili ti ljudi možda se najbolje može vidjeti u njihovoj domovini, kraju odakle su ponikli. Jer istina je kako mi u sebi uvijek to nosimo – netko svjesno, netko nesvjesno djetinjstvo i njegove krajolike, melodije, mirise, legende …
Na posebnom sam mjestu, stojim na platou tvrđave, odakle puca pogled na crvene krovove gradića koji se poput gnijezda orlova priljubio uz stjenovite vrhove planine.
Pogledom pratim vijugavu cestu, koja poput kakve spirale se spušta prema nizini, tražeći prolaz kroz stijene i drveće maslina. Put me nedavno nanio u Albaniju i u Kruju, rodno mjesto junaka Skenderbega, Zmaja od Albanije, mitskog romantičkog borca za slobodu.
Gradić Kruja se nalazi 30-tak kilometara od prijestolnice Tirane. Ime Kruja duguje ilirskoj riječi, koja označava izvore, gorske potoke, kojima ovaj kraj obiluje. A, sama država Albanija prozvana je pak po ilirskom plemenu Albana, koji su jugo-istočno od Kruje na dominantnoj uzvisini sagradili grad-utvrdu Zgërdheshi ( lat. Albanopolis). I pleme i grad spominje u svojoj „Geografiji“ Ptolmej.
Kruja je gradić kamenom skladno popločanih strmih ulica, s tržnicom – bazarom, koja ako je vjerovati vodiču, nije se puno promijenila izgledom od 15. stoljeća. U drvenim dućanima pravo je bogatstvo ručno izrađenih suvenira. Ima tu predivnih izrezbarenih drvenih kutija za nakit, drvenih košara, srebrnog nakita izrađenog u onoj lijepoj tehnici filigrana, a koji danas u sebi nosi i duh tradiciji i duh modernog, ovisno o vještini majstora.
Od cijelog toga izloženog šušura kupujem za prijateljice i sebe, male tkane stolnjake, tabletiće veselih boja, koje se mogu staviti kako na stol, tako i na pod, a za supruga konjak Skenderbeg s prepoznatljivom etiketom crnog dvoglavog orla na crvenom štitu.
Crni dvoglavi orao, sada središnji motiv u zastavi Republike Albanije, bio je grb kneževske obitelji Kastrioti ( Castriota ), čiji je najpoznatiji izdanak upravo Skenderbeg ( tur. Iskenderbey ) rođen kao Gjergj Kastrioti. Mladi Gjergj (albanski ekvivalent imena Jure, Juraj, Đuro) predan je kao talac turskom sultanu nakon što je njegov otac Gjon konačno popustio pod pritiskom otomanske sile. Gjergj je prešao na islam, završio vojne škole u Edirneu i počeo vojevati za račun sultana. Toliko je bio uspješan da su ga Osmanlije prozvale Iskender po uzoru na Aleksandra Velikog, a dobivši titulu bega postaje Iskender Bey odnosno Skenderbeg.
Prema legendi svoj veliki mač, koji je bio toliko težak da ga je samo on mogao koristiti i toliko oštar da je jednim zamahom mogao presjeći čovjeka, Skenderbeg je dobio od samog sultana. Njegov moćni, bojni konj svojim njištanjem izazivao je paniku u redovima neprijatelja. Naravno ratujući na strani otomanskog porobljivača Skenderbeg nije mogao postati niti nacionalni junak niti zapadni vitez, branitelj kršćanstva, kako ga je prozvao papa Calisto III. On to postaje odmetanjem od sultana, 1444. godine, kako pokazuje velika zidna slika u Muzeju Skenderbega, kada preuzima kontrolu nad krujskom tvrđavom i pobjeđuje brojno veću vojsku Ali Paše.
Skenderbeg pod zastavom dvoglavog orla ujedinjuje sve, i kršćane i muslimane, koji su bili protiv osmanskih osvajača. U godinama do svoje smrti 1468.godine Skenderbeg odbija stalne pokušaje turske vojske sultana Murata II. na ovaj prostor i tako postaje junak Zapada.
Još stoje ostaci stare utvrde i obrambenih zidova te rekonstruirana utvrda, u kojoj je danas Nacionalni muzej „ Gjergj Kastriot Skenderbeg“. Odmah na ulazu dominira veliki reljef s prikazom Skenderbega i njegovih junaka.
Doznajemo kako na žalost, originalni Skenderbegov mač nije ovdje nego je u muzeju u Beču, baš kao i junakova kaciga. Tu se nalaze, pored ostalo, zidne slike iz života junaka, od kojih je jedna ova već spomenuta, zidna slika s napisanom godinom 1444. i Skenderbegom u tradicionalnoj plemićkoj zapadnoj nošnji te zvono, knjige, spisi, replika prepoznatljive junakove kacige s kozjom glavom …
Doznajemo kako je Skenderbeg tri puta mijenjao vjeru, te je bio i pravoslavac i rimokatolik i musliman. Njemu u čast Antonio Vivaldi je skladao operu Skenderbeg, a glavni junak je u mnogim epskim, narodnim pjesmama, ne samo albanskim.
Godine 1954. film o Skenderbegu bio je pobjednik festivala u Kanu. Dio knjige „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ upravo Skenderbegu je posvetio i veliki, hrvatski književnik fra Andrija Kačić Miošić. On opisuje život Skenderbega kroz narodne pjesme.
Istražujući napisane tekstove o Skenderbegu razmišljam kako je teško razlučiti istinu od mita i mjeriti nekadašnje događaje kroz oči sadašnjeg vremena.
Pitam se kakav je doista bio čovjek kojeg prekriva legenda. Sigurno je bio čovjek preokreta, hrabar čovjek, diplomat i strateg. Bio je veliki čovjek u svakom slučaju.
Sjetim se riječi meni genijalnog i jednog od najdražih filozofa Hegela, koji je napisao kako je „veliki čovjek nekog doba onaj koji je u stanju izraziti riječima volju svoga vremena, priopćiti suvremenicima koja je to volja i ostvariti je.“