Rimske crkve – drugi dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Nedavno smo suprug i ja razgovarali o posjetu Rimu, pokazivali smo fotografije prijateljima. Bilo je tu dosta fotografija crkvi, umjetnina koje su u njima, doslovno možeš pratiti razvoj stilova u arhitekturi i umjetnosti.
Postavljeno nam je pitanje, izuzev četiri, velike bazilike, koja nas se od posjećenih crkvi najviše dojmila i zašto. Oboje smo vrlo brzo izdvojili iste dvije.
Prva od njih je crkva Sveti Petar u okovima. Kako joj ime kaže čuva relikvije okova kojima je sveti Petar bio okovan u Jeruzalemu i poslije u Rimu. Prema predaji ti dvoji okovi, odnosno njihove verige, kada ih je papa Lav I. gledao su se čudesno spojili. Crkva svetog Petra u okovima čuva ove relikvije još od 5. stoljeća. Kao i većina građevina u Rimu sagrađena je na temeljima objekta još iz doba rimske Republike. Do sadašnjeg izgleda napravljene su brojne izmjene. U ovoj crkvi pokopan je naš Juraj Klović, veliki umjetnik minijature o čeme svjedoči bista i natpis na zidu.
U njoj je pokopan papa Julije II. Međutim ono što privlači turiste cijelog svijeta nije izgled crkve ni Papina grobnica nego centralna statua uz grobnicu. Dovoljno je napisati dva imena Michelangelo i Mojsije. Michelangelo Buonarroti je bio genij, umjetnik uspješan u slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi ukratko svestrani stvaralac renesanse, onog posebnog razdoblja u povijesti, čije ime znači „preporod“. Umjetnicima renesanse uzor je antika, a u središtu kompletan čovjek i tijelo i duša. Sa samo navršenih 24 godine života Michelangelo 1499. kleše svoju genijalnu „Pietu“ („Oplakivanje“) u kojoj sjedinjuje dvije mramorne figure u jedinstvenu cjelinu. Majka drži mrtvoga Sina u krilu. Izraz njezinog lica – lica Majke ne može se opisati nego kao personifikacija duboke tuge Majke te strašnog, neopisivog gubitka Djeteta i to onog najboljeg. Duboka tuga Marije i istovremeno smirenost i klonulost Isusovog tijela u opreci su s bogatim detaljima odjeće. Pieta se nalazi u crkvi svetog Petra u Vatikanu.
U ovom tekstu neću pisati o drugim djelima ovog velikog umjetnika zadržat ću se na statui Mojsija. Povijesna vrela svjedoče kako je Michelangelo na njemu radio dugo gotovo četrdeset godina. Naravno, u međuvremenu je radio i na drugim djelima. Svaki mišić, tetiva, detalj tijela Proroka izražen je na kipu. Mojsije duge uvijene brade sjedi, kosa kovrčava, pokriva kao dva mala roga na glavi. Zagledan je ovaj snažni Mojsije još u naponu snage, u daljinu, ispod desne ruke su mu ploče koje rukom nekako ovlaš pridržava. Čitala sam ja i još čitam i svaki put otkrijem nešto novo o Mojsiju i njegovom čudesnom djelu suradnje s Bogom na izbavljenju Izraelaca iz ropstva i ne samo oslobođenja naroda iz ropstva, nego kroz četrdeset godina lutanja pustinjom stvaranja i odgoja Božjeg naroda.
Jesu li i ovakva djela umjetnika odgoj Božjeg naroda? Jesu li i više od toga? Hoće li ovaj kip Mojsija potaknuti i nekoga tko nikada nije pročitao Stari zavjet da pročita o Mojsiju. Vjerujem da hoće. To je veličina umjetničkog djela, da takne ono iskonsko u čovjeku i potakne ga na traženje.
Druga crkva koju smo izabrali kao posebnu je crkva Presvetog imena Isusova – Il Gesù. Crkva je to redovničkog reda Družbe Isusove, u narodu poznatih kao isusovci. U antičkim civilizacijama hramovi su bili mjesto kulta, mjesto gdje se vjerovalo da živi bog. Kršćanstvo to mijenja, crkve su objekti za okupljanje vjernika, kako bi bili zajedno, u blizini jedni drugih, zajednički molili te tako zajedno bili bliži Bogu. Bog nije u građevini nego među vjerničkim pukom, u njihovim srcima.
Il Gesù smo posjetili navečer, nakon dana prepunog doživljaja i doslovno ostali bez daha. Veličanstvena kupola i strop, kao i zidovi, oslikani su slikama s likovima anđela, ljudi i svetaca. Svi likovi kao da lebde i kreću se. Dojam dinamike i veličanstvenosti, stremljenja prema nebeskom pojačavaju i kipovi, koji kao da dišu, oblikovani tako vjerno, vidljive su emocije na licima, odjeća kipova je s naborima, koji kao da su od tkanine, a ne mramora. Bjelina kipova skladno se uklapa s zlatnom bojom koja dominira u ukrasima zidova. Tu je grob, ali i predivni kip velikog sveca i utemeljitelja Družbe svetog Ignacija Loyole. Nije bilo vrijeme mise međutim velika skupina ljudi sjedila je ispred oltara i tiho molila, u pozadini je svirala crkvena glazba.
Iznenadila me je razlika između vanjštine crkve i raskoši unutrašnjosti. Istina bila je noć, a fasada crkve djelovala mi je moćno i skladno sa uklesanim stupovima te grbom Družbe sa slovima „IHS“ okruženim anđelovim krilima iznad vrata crkve. Međutim u usporedbi s nekim drugim fasadama rimskih crkava nekako mi činila skromnom i strogom. Za ovu crkvu povjesničari umjetnosti i arhitekti pišu kako je prototip barokne crkve te kako je bila uzor za sve isusovačke crkve poslije sagrađene.
Slova „IHS“ koja se pojavljuje na fasadi i naravno više puta u različitim oblicima u samoj crkvi su Kristogram – skraćenica koju su kršćani koristili ispisujući prva tri slova Isusovog imena. Ova tri slova postaju sastavni dio grba reda Družbe Isusove s geslom „ In nomine Jesu“ – „U ime Isusovo“. U središtu kupole crkve visoko, visoko, nalaze se ova tri slova i oko njih vješto koristeći igru svjetla i sjene umjetnik je dočarao – kao da izbija svjetlost. Prema Isusovom imenu u središtu kupole crkve usmjereni su svi likovi, a naravno ponavljaju se tri slova „IHS“ na više mjesta u crkvi te iznad kipa svetog Ignacija Loyole – podsjetnik kako samo Isus spašava.
Red Družbe Isusove nastaje u ono posebno vrijeme katoličke obnove koja se pojavila kao reakcija na protestantizam. Trebalo je obnoviti i ponovo odgojiti Božji narod. I sam stil koji se tada rađa – barok je odraz tih događaja. Želi se djelovati, ne na razum kao što radi protestantizam, nego na srce ljudi, na osjećaje, a preko toga na cijelog čovjeka. Barokne građevine nalazimo diljem Hrvatske. Meni je najljepši primjer kod nas crkva, u koju sam uvijek rado svraćala – crkva svete Katarine na zagrebačkom Gornjem Gradu.
Sjedeći tiho u crkvi Il Gesù okružena svom tom ljepotom, dinamikom, simbolikom, bojama i zvukovima – mislila sam o Bogu, posebice Svetom Duhu koji potiče čovjeka na stvaranje takve ljepote i sklada kako su to sami isusovci svojim geslom izrazili „Ad Maiorem Dei Gloriam“ – „ Na veću slavu Božju“. Družba Isusova – sama riječ družba je topla označava skupinu ljudi istog cilja i više od toga skupinu ljudi koji se znaju, prijatelja. Osjećam se posebno lijepo u ovoj crkvi jer čitala sam i o Družbi i njezinom osnivaču Ignaciju Loyola. Njegove Duhovne vježbe sam i prakticirala. Koliki je bio doprinos ovog reda samoj znanosti svjedoči činjenica kako je čak 35 Mjesečevih kratera dobilo ime po isusovačkim znanstvenicima. Jedan od njih je naš Ruđer Bošković. Isusovci su prvi kod termometra upotrijebili živu, otkrili pojavu loma svjetlosti kroz prizmu i diferencijalni račun, a kao misionari izrađivali su precizne zemljovide, napravili su i otkrili puno toga, ukratko – za putopisni članak previše toga za nabrajati. I životopis osnivača reda Ignacija Loyole govori o čudesnom životu, o obraćenju od bogatog, privilegiranog mladića, koji se volio lijepo odijevati, krasno izgledati, izdanka jedne od najbogatijih baskijskih aristokratskih obitelji, koji se istakao i kao vojnik u ratu, do obraćenja na skromnog asketskog hodočasnika; utemeljitelja reda, a ni samo njegovo utemeljenje nije bilo baš lako.
Uz ovu posebnu crkvu sagrađenu na mjestu skromne kućice gdje je živio sveti Ignacije sa svojom subraćom sagrađen je kolegij. Tu su isusovci besplatno poučavali siromašnu rimsku mladež, a papa Grgur XIII. je potom sagradio kolegij koji je prerastao u Papinsko sveučilište dobivši njegovo ime Gregorijana. Gregorijana je zamišljena kao sveučilište naroda.
Ove dvije kratko opisane crkve posebne su, meni simbolički predstavljaju doprinos kršćanstva čovječanstvu. Kako sam i napisala u jednom od tekstova o antičkom Rimu kako je ovaj Rim doista u temeljima europskog Zapada odnosno Europe. Međutim ne samo taj Rim. U temeljima Zapada, u temeljima Europe odnosno još konkretnije zajednice kojoj pripadamo Europske unije je još jedan i to kršćanski Rim.
Što čini zajednicu odnosno ljudsko društvo? Od onih najprimitivnijih zajednica okupljenih u plemena do danas zajednicu čine ljudi koji se osjećaju dijelom istog identiteta, iste kulture. Što je kultura? Je li to jezik, umjetnost, glazba, mediji – sve to i više od toga, nematerijalno i materijalno – posebno ljudsko stvaralaštvo. Ne ono koje se pojavi i nestane nego ono koje traje i oblikuje nove generacije. U samom korijenu riječi kultura je skrivena riječ kult koja znači štovanje. Kultura održava ono što zajednica poštuje. Mi sada živimo u Europskoj uniji pluralizma – različitih ideja. I svaka od tih ideja da ne napišem ideologija hoće imati jednaku vrijednost i biti kultura. Pravo pitanje je vode li sve ideje koje je iznjedrio pluralizam dobrobiti čovjeka, njegovu razvoju kao fizičkog i duhovnog bića. Naravno da ne.
U korijenima Europske unije su ideje kršćanstva, religije otvorene za sve narode, religije siromašnih ribara i rimskih robova, one koja prihvaća sve kulture i rase, one religije koja pomaže siromahe, koja njeguje bolesne, koja ne izopćuje gubavce. One religije koja propovijeda bratstvo između ljudi. A taj, čudesni kršćanski Bog je onaj koji je Ljubav i Oprost, onaj koji nas uvijek čeka.
Znati i čuvati taj svoj jedinstveni oblikovan kršćanstvom europski identitet uz poštivanje onih drugih identiteta koje susrećemo je jedini put kojim Europska unija može napredovati. Završavam riječima velikog Goethea: „Visinu i moralnu kulturu kršćanstva, kako ona sjaji u Evanđelju, neće ljudski duh nikad nadmašiti.“