NJEMAČKA… ZABORAVI!

IZ NAŠE ARHIVE/  objavljeno 07. siječnja 2009. godine

tekst: Emil Cipar

 Možda je naslov provokativan, ali provocirati mi stvarno nije nakana. Ja hoću samo olakšati donošenje odluka, hoću se osloboditi ustaljenih navika, hoću stvoriti novu bazu podataka, a sva iskustva potisnuti u stranu, jer ona mi ovdje nisu od velike pomoći. Hrvatska je druga zemlja, tu su drugi običaji, drugi ljudi, drugi zakoni… Moram početi od početka. Da bih si olakšao život odredio sam si nekoliko načela. Neka od njih:
govoriti hrvatski
misliti hrvatski
ponašati se hrvatski…

O jeziku rode da ti pojem,
o jeziku milom mom i tvojem.

Ono što mene najviše čini Hrvatom jest hrvatski jezik. Rođen sam u Bosni. Mama Čehinja, otac Slovak, jezik nikakav… U kući se govorila neka mješavina slovačko …bosanskoga …ukrajinskoga …i Bog ti znao kakvog jezika još… Druga djeca imala su svoj jezik koji se zvao materinski. Ja ga nisam imao, jer moja majka nije imala priliku naučiti češki, ali ni niti bilo kakav drugi jezik.

U kraju u kojem sam ja rođen (okolica Prnjavora) živjeli su pripadnici dvanaest nacija. Dvanaest nacija, dvanaest jezika i sve to na malom prostoru. U kući su me učili …za odgoj je bila odgovorna baka …pozdravljati starije. To je jako fino, ali kako pozdraviti! Otkuda ja znam koga pozdravljam. Kažem li Hvaljen Isus, a namjerio sam se na nekog državnoga službenika, on mi mrko odbrusi …kaže se zdravo! Čiji si ti? …Naiđem na drugoga …Zdravo …ja njemu. On meni …Merhaba sinko! Čiji si ti?

Rano sam primjetio da tu nešto nije u redu. Vrlo rano! Prerano!

Sredinom pedesetih, moja obitelj; otac, majka i ja selimo u Hrvatsku. Ja sam pošao u školu, znao sam već čitati i pisati, ali nisam znao jezik… Zavidio sam vršnjacima koji o jeziku nisu niti razmišljali …oni su ga jednostavno znali.
Moji problemi svakim danom bivali su sve manji i manji. U trećem razredu osnovne bio sam potpuno ravnopravan. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku. Brzo, prebrzo sam shvatio da hrvatsko – srpski nije jedan jezik, kako nam se to uporno tvrdilo. Kada bih u svojoj dječjoj naivnosti postavio negdje to pitanje nailazio bih na šutnju. Uopće …puno se je šutilo u vrijeme moje mladosti.

U srednjoj školi, bila je to tehnička, hrvatski jezik nije bio tako zastupljen u nastavi. Ali bio je tu profesor hrvatskoga, koji je na moju sreću, a na njegovu nesreću, predavao upravo kod nas…

Zbog nekih „nacionalističkih istupa“ bio je degradiran u tehničku školu. „Tu ne može napraviti veliku štetu.“

Prof. Ivica Sivrić bio je oličje učitelja, pedagoga, roditelja, staratelja… On je jednostavno „odradio“ svoj program, korektno i pošteno, a ako je netko imao dodatnih pitanja mogao mu se uvijek obratiti. Ja sam imao pitanja. Puno pitanja. Jedno od tih pitanja koje me u to vrijeme mučilo bilo je: – Što sam ja? Hrvat, Jugoslaven, Čeh, Bosanac, Slovak…?-

Dobro se sjećam. Bila je subota poslijepodne. Proljetni dan. Nas dvojica išli smo zajedno iz škole, koja je tada bila na rubu grada, prema centru. Postavio sam mu to pitanje i dugo čekao odgovor.

Nekoliko puta me je pogledao, počešao se dlanom po čelu, a onda i dalje šuteći, nastavio put. Bilo mi je žao da sam mu postavio to pitanje, da ga time mučim. Negdje kod prijelaza preko željezničke pruge, ponovo me pogledao i rekao: – Ne znam što bih ti rekao… Stvarno ne znam, moraš se sam definirati, moraš osjećati, moraš znati…! Bio bih puno sretniji da me to nisi pitao…! Moraš se definirati! Nemoj se ljutiti, ali ne mogu ti pomoći! Možda toliko: nemoj dopustiti da te drugi definiraju. To moraš učiniti sam! –

Profesor Ivica Sivrić je umro. Ja mu nikada nisam zahvalio, a upravo on me je naučio najvećem dobru u mom životu. Moraš se definirati sam!

I ja sam počeo. Razmotrio sam sve čimbenike koji su dolazili u obzir. – Čeh? – svaka čast Česima, ali osim Švejka…-  Slovak? – svaka čast Slovacima, ali osim Hane Hegerove…

I uostalom, šta je smetalo njihovo porijeklo Augustu Šenoi, Bogoslavu Šuleku i inima da postanu Hrvati. Jezik je važan. Hrvatski jezik je ključ. Od jednoga časa, toga proljeća, ja sam postao Hrvatom. Neslužbeno. Službeno, nekoliko godina kasnije, točnije, 1971. Bio je popis stanovništva, ja sam bio u vojsci i zastavniku na pitanje …nacionalnost? – ponosno rekao: – Hrvat. – Prvi put u životu. Koja igra sudbine. Te godine se dogodilo pravo Hrvatsko proljeće.

I da se vratimo u sadašnjost! U Brodu smo, početkom siječnja 2007. Moram priznati, nepoznati teren. Prvo ću prisluškivati druge. Brod je pregledna sredina, brzo se snađeš. Bitno je ne „istrčati pred rudo“, pustiti druge da govore, da misle da se ponašaju hrvatski, a ja ću učiti. Jer nije to isto kao kad dođeš na odmor, pa ti je svejedno „hoćeš li ugaziti u mast“ ili ne. Bitno je da se ne izdaš kao povratnik, kao netko tko sve bolje zna, – Čovjek je živio vani.- Hoću biti jedan od njih …jedan od nas. Sasvim obični građanin …JMBG tajitaj.

Nije to tako jednostavno. Ono što mene čini Hrvatom, hrvatski jezik, ponovno se uništava. Slušam i ne vjerujem: – Obrazovanje izumire, sada se educira. Hrvatski proizvodi su hrvatski brendovi. Više ne sudjelujemo, sada participiramo. Sada izlazimo van, ulazimo unutra, penjemo se gore, silazimo dolje…, kao da se može drukčije. E moj Emile, tu će biti problema!

Pa, dobro, šta sad tu ima? Misliti je misliti! Što ima tu posebno? Sjedneš i misliš. Ili samo sjedneš. Kako je to misliti hrvatski? Možda je glupo, ali Nijemci kažu …pustimo konje da misle, oni imaju veće glave. – Pa i nije baš glupo. Od stoljeća sedmog za Hrvate su mislili drugi. Oni koji su mislili hrvatski, loše su prošli. I sada u ovo kratko vrijeme slobodne Hrvatske moramo naučiti sami misliti.

Nije da i sada ne bi drugi mislili za nas, ali to bi bilo sve drugo samo ne dobro. A šta misli prosječan Hrvat u Hrvatskoj? Dakle, prosječan Hrvat  Hrvatskoj misli da bi on bio bolji predsjednik države, predsjednik sabora, predsjednik vlade, bolji izbornik nogometne vrste (iako je posljednje nemoguće), ali poslušajmo normalni razgovor ispred trgovine uz obligatno pivo iz boce: – Ja bi metio (u Brodu se ne stavlja, u Brodu se meće) onog malog iz Hajduka...

Puno rečenica počinje sa: – Ja mislim… Puno se misli da drugi o nama misle ovako ili onako – Oni iz Europe misle da smo mi… Ne znam što misle drugi Europljani, ali znam da prosječan Nijemac zanemarivo malo vremena misli o hrvatskim problemima. Ima on dosta svojih.

Izvlačim zaključak: Misliti hrvatski je ne poželjeti, ni u mislima,  nikome ništa loše. Poštivati pravo drugih na vlastito mišljenje. Ne držati svoje mišljenje boljim ili vrednijim od drugih. Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš prahom postati.

Tu neće biti problema.

Često sam čuo od Nijemaca koji su bili na godišnjem odmoru u Hrvatskoj da: – Vozačka kultura u Hrvata ostavlja željama puno mjesta. – Prevedeno, to bi značilo otprilike da: Kada Hrvat sjedne za upravljač automobila, postane neman.

Obraćam pažnju na ponašanje vozača u Brodu. Što više gledam, to mi je više žao što tu nisu svi ti Hansovi, Peteri, Güntheri… Pa čovječe, ovdje se zaustavlja kada pješak samo pomisli prijeći ulicu. Ponosan sam na svoje Brođane. Daje se velikodušno prednost onima koji skreću u lijevo. Automobil nije u Hrvata erotska proteza, kao što je to slučaj kod Nijemaca. Svaka čast!

Grad je uređen. Brod, ovdje bi trebalo reći Slavonski Brod, ima najljepši središnji trg u Hrvatskoj. Sve je čisto, grad je pristojno osvijetljen. Bilo je tako nekada i u Njemačkoj. Poslije se sve izmijenilo. Multi-kulti je učinio svoje.
Tu neće biti problema. Osim umirućeg jezika, sve drugo je prihvatljivo. A i jezik nije umro, možda nije kasno. Možda će i Hrvati shvatiti da im je u definiranju hrvatskog bića hrvatski jezik važniji od ZERP-a.

Poznavanje njemačkoga ovdje nije od velike koristi. Njemačka kultura, navike, običaji…, sve ovdje gubi svoj značaj. Ovdje satovi pokazuju hrvatsko vrijeme. Najvažnije je:

– Zaboravi staro i prihvati novo! Što brže – to bolje!