ČOVJEK JE ROBA S GREŠKOM

Alexis Tsipras, još jedan podsjetnik na “problem utopije”

 piše: Dražen Radman
”Nisam ni prije, a neću ni poslije Tsiprasa vjerovati u utopije, ali ova je krasno počela. Hoće, nemam iluzija, i ona će se prije ili kasnije šporkat, ali uživajmo dok traje.”, napisao je 1. veljače 2015. u zaključku svog vrlo zanimljivog osvrta ‘Nalijevo ravnajs’!’ novinar ‘Slobodne Dalmacije’ gosp. Ivica Ivanišević. 

Tekst je napisan povodom niza brzih i radikalnih poteza novog grčkog premijera Alexisa Tsiprasa. Čovjek je, naime, odmah srezao broj ministarstava sa 20 na 10, najavio kresanje vojnog budžeta, najavio strogu zabranu špekulativnih bankarskih kredita, najavio povećanje minimalne plaće na 750 eura, zaustavio privatizaciju nacionalne elektroprivrede itd. Što će sve biti, vidjet ćemo uskoro.

A sad ću Vas zamoliti da budete strpljivi s ovim nešto dužim osvrtom. Nisam siguran da sam mogao kraće, s obzirom na širinu i važnost teme, kao i na njenu aktualnost.

Zašto je idealno društvo čista utopija?

Gornja izjava gosp. Ivaniševića me, dakle, potakla na razmišljanje o jednoj pojavi koja s vremena na vrijeme zaigra u srcima ljudi. To je pojava nade da bi doista neki lider mogao donijeti val krucijalnih društveno-političkih promjena i biti putokazom drugima da i oni dođu do boljeg i pravednijeg društva,  u kojem će ljudi biti mnogo sretniji nego što su danas.

Ali, u isto vrijeme, svijest da će se, kao i obično, i taj ‘novi val’ izjaloviti, dovodi mnoge do svjetonazorskog ‘vjerovanja’ kako je mogućnost izgradnje uzvišenijeg društva – čista utopija!

Jer znaju ljudi da se povijest, nažalost, stalno ponavlja. I da je čovjek uvijek čovjek, je li tako?

Vjerovanje da će se stvar koja je dobro započela, prije ili kasnije šporkat zbog ‘faktora čovjek’, u sebi podrazumijeva još jedan bitan zaključak, koji glasi ovako: ”Ljudi, sami po sebi, nisu kadri stvoriti (trajno) humano i pravedno društvo jer čovjek je, jednostavno kazano, ‘roba s greškom’– i točka!”

Ipak, odakle ta potreba za idealnim?

E, ali ako znamo (ili mislimo) da smo oduvijek bili ‘s greškom’ te da ćemo takvi biti i ubuduće, odakle onda u nama ta potreba da se ‘utopija’ jednom ipak ostvari, makar u nekoj skromnijoj varijanti? Odakle uopće potreba za idealnim (ili barem optimalnim) društvenim uređenjem u kojem bismo napokon mogli umiriti, kako se ono kaže, i dušu i tijelo?

Odakle ta stalno prisutna nada da bi nam se, unatoč sadašnjoj situaciji, i kao društvu i kao pojedincima, jednom ipak moglo dogoditi ono ‘nemoguće’? Odakle potreba da se ugledamo na neki ‘uzoriti primjer’ u ljudskom obliku, koji bi nas poveo u bolje sutra? Je li, možda, razlog tomu to što je nekoć taj netko i to stanje – doista i postojalo? Možda bi to mogao biti odgovor?

Slijedom rečenog, onda bi se logični odgovori na navedena pitanja, po mom osobnom uvjerenju, mogli staviti u dvije rečenice. Prva: Nekoć je zbilja postojalo to idealno stanje! I druga: Nekoć je čovjek je zbilja bio savršeno stvorenje i živio u savršenom odnosu sa Stvoriteljem i svijetom oko sebe.

Čovjek ima grešku oduvijek ili…?

Ukoliko je to istina, onda takav odgovor neminovno upućuje na onu knjigu na koju Alexis Tsipras, prilikom davanja premijerske prisege, nije stavio svoju ruku. Jer baš u toj knjizi stoji pisano da je u početku bilo sve u u izvrsnom redu i harmoniji.

Stoji pisano, odmah zatim, i da se na tim edenskim poljanama dogodio čovjekov pad u nevjeru, pa se od tada ‘greška’ uvukla u našu narav! Od trenutka kad je čovjek izabrao živjeti po svom, bez Onoga koji ga je stvorio. Postao je lutalica koja, uglavnom, zbunjeno tapka po ovom svijetu, pokušavajući nadoknaditi veliki Gubitak i Prazninu.

Ono što je nasljedno-lančanim putem uslijedilo tijekom narednih više tisuća godina, najvećim je dijelom – povijest sudaranja ljudi s rupom u duši. Oni, manje ili više, streme dobiti ili osvojiti više novaca, vlasti, utjecaja, teritorija, užitaka, stanova, vila, nečega, svačega… No, na putu k ostvarenju željenog cilja, uvijek im se ispriječi neki drugi čovjek s greškom. Zato i nastaju ‘epski sudari i bitke’, makar se one vojevale i u vlastitom domu.

Kad je stvar trula iznutra čovjek, naravno, ne biva previše sretan, čak ni onda kad uspije postići (baš sve) što je htio.

Utopistički krik žedne duše

Stoga se čini i pomalo apsurdnom čovjekova  nada da će mu neka ‘uzvišena’ ideologija, a bez Boga u centru priče, donijeti ispunjenje ‘životnog sna’. Slično, apsurdnim se čini i to što čovjek misli kako će mu neka ‘karizmatska figura’ koja se pojavi ‘na društvenoj pozornici’, namiriti ono što mu zapravo treba. S tim da se ovdje ne radi samo o potrazi za kruhom. Kruh se, naime, odnosi prvenstveno na tijelo. A gdje je potraga za kruhom za duh i dušu? Čovjek je, dakako, i duh i duša i tijelo. Tim redom.

Da zaključim ovaj dio. Kad čovjek stremi kroz povijest dosegnuti neko idealno društveno uređenje ili idealno osobno stanje, a pritom ‘isključi iz igre’ Boga Stvoritelja, onda već u startu ima nepremostiv problem. Ostane prikovan težnjom da uz pomoć ovozemnih stvari dosegne svoju sreću. To je prilično smion zadatak. Bolje rečeno, to je pretežak uteg za nejaku dušu kao što je čovjek.

A kad već čvrsto drže da ne postoji izlaz iz ovog prolaznog usuda, dio se ‘mislećih ljudi’ pokušava pomiriti s činjenicom da će utopija ostati utopija, pa im barem preostaje obradovati se nekim rijetkim ‘vijesnicima proljeća’ koji, eto, imaju sudbinu brzog uvenuća. To je čovjek utalica, koji uvijek iznova žeđa ono što pitka voda nije.

Rješenje ‘problema greške’ sasvim blizu nas?

S druge strane, ako Tvorac zbilja postoji, i ako mu je stalo do čovjeka kojeg je stvorio, onda je svakako morao naći rješenje za nastali ‘problem greške i utopije’. Stoga, razmišljam ovako: Ako čovjek nije taj koji ima moć riješiti svoj problem, onda je s tim problemom morao učiniti nešto Onaj koji nema nikakav problem i niti jednu grešku! Tako je jedina ponuda za rješenje ‘problema greške’ bila ova – uzeti greške sviju na sebe i platiti ih sve umjesto njih.

Usput govoreći, to bi mogla biti i milost i ljubav. Ljubav kao davanje cijelog sebe, a milost kao otpis cijelog duga. Ponuda ne samo za one najugroženije, nego za sve. Jer svi su ugroženi, pa i onda kada to ne osjećaju. Jer svi nešto duguju. Neki pet, a neki petsto. Pa sad, ‘čoviče’, uzmi ili ostavi…

Čak i filozofski gledano, osnovni preduvjet za izlazak iz svog ‘utopističkog labirinta’, morao bi nekako biti ponajprije u vidu nepatvorenog priznanja svoje vlastite greške! A komu priznati? Samom sebi? Ne, nema puno koristi, nego najprije Onome koji nas je stvorio, od koga smo se odvrgnuli, a koji nam se smilovao i otišao na ono drvo umjesto nas. A onaj koji ti plati dug ne tražeći ništa zauzvrat, njega voliš ili potražiš. Što bi drugo?

Bolje društvo ipak postoji?

U toj knjizi, na koju Tsipras, pošteno, nije htio staviti svoju ruku, stoji zapisano obećanje da će svi oni koji Mu u svome duhu otvore vrata i pozovu ga ući, postati Njegova djeca! To bi ujedno značilo da će, poslije ovozemaljskog trajanja, ipak dočekati tu dugo žuđenu utopiju. I da će tamo biti sve – u najboljem redu. Navijeke biti u najboljem društvu – i nije tako loše, zar ne?

To se za ovozemaljskog trajanja, dakako, ne može ostvariti. Ne zato što čovjek to ne bi htio, već zato što ima više onih koji odbijaju vratiti se svome Izvoru od onih koji mu povjere svoje živote da ih utaži ‘živom vodom’ od koje se više ne žedni.

Ono što na ovoj zemlji čovjek može ostvariti, jest to da taj komadić zemlje svojim životom učini ljepšim i boljim mjestom. I to, prvenstveno, na način da potakne još neku dušu da se vrati svom, i dan-danas, svježem Vrelu. Zna se, onda, dogoditi da bude uljepšan i malo veći komad zemlje po kojoj hoda, a ne puzi…

Iskreni tragatelji nalaze ‘povratak kući’

Za ovo iskustvo i promjenu, svatko ima vremena dok god ovim tijelom udiše zrak. Dok god ne odustane od iskrene potrage.

Ne, nije utopija vjerovati da se ‘veliki povratak kući’ može dogoditi čak i najzagriženijem ateistu, agnostiku, budisti…, baš kao i onom katoliku koji vjernik životom svojim to nije, makar se vjernikom voli zvati.

Šansa za, vjerujem, najbolju promjenu koja se čovjeku može dogoditi, uvijek postoji. Posebno ukoliko se pred najdragocjeniji Dar ne dođe ponosita uma, nego skrušena duha. Kao divno stvorenje koje, iznad svega, hoće upoznati istinu. ”A istina će vas osloboditi…”

To važi, rekao bih, i za Alexsisa Tsiprasa i za Ivana Ivića …

5. veljače 2015.