Iz naše arhive/ objaljeno 31.12.2021.
tekst i foto: Dražen Radman
Još je jedna godina prošla. Brzo, kao i obično. Makar dugo nabrajali što je u njoj stalo, bilo dobro ili loše, još uvijek možemo reći da je proletjela.
Možda smo ostvarili željeno, a možda smo (zauvijek) izgubili nešto vrijedno… Možda smo vrijeme iskoristili za neko trajnije dobro, a možda nam je vrijeme iscurilo uprazno jer smo dopustili biti izluđeni poznatom virusnom situacijom. U svakom slučaju, godina je brzo proletjela.
Da, to s vremenom i s godinama je nezgodna stvar. Opće je prihvaćeno da čovjeku preostaje sve manje i manje vremena i, dakako, sve manje godina. I, opće je prihvaćeno, kako bi čovjek htio produžiti svoj vijek trajanja. Htio bi još malo, pa još malo… pa…
No, kad se čovjeku dogodi živi Bog, onda čovjek, u sklopu nove spoznaje, na poklon dobije ‘sva vremena i sve godine’. Onda više ne žuri negdje stići kao nekoć. Jer je (napokon) stigao. Kako god bilo sutra.
Onda ne očekuje od posebnih dana ili posebnih ljudi da ga ispune. Jer je ispunjen onim koji je Poseban. Tada mu je dovoljno malo. Jer je dobio puno. Jer je dobio sve.
Tako, vrijeme stane onima koji dobrovoljno ispruže ruku, pardon, koji dobrovoljno pruže srce tom posebnom Liječniku da u njemu napravi spasonosno sigurnosni zahvat.
To je zahvat zbog kojega nijedan čovjek nema ni lakših ni težih nuspojava. Naprotiv, ima ‘samo’ neobičan mir i spoznaju koja ga podiže na dublju, tj. višu razinu.
Na toj razini ne mora biti straha zbog (još veće) lavine koja stiže u sljedećoj godini.
U tom smislu, nek’ bude što ima biti. I nek’ vrijeme leti kako god zna. Miran je onaj koji je dobio na dar i – vremena sva.
***
Psalam 119:142-144
