piše: Sandra Marelja Muić
Nakon višetjednog najavljivanja i medijskog maltretiranja sa ceremonijom inauguracije, svakodnevnog izvještavanja o tome koji zbor će što pjevati i u koji vrtić je išao voditelj tog zbora, te kojom nogom će se predsjednica prvo popeti na koju stepenicu, prošlo je i povijesno prvo ustoličenje jedne žene na čelu hrvatske države i cirkus karavana šarolikih likova oko pozornice je napokon nestala u daljini.
Zajedništvo, na koje se toliko puta posljednjih tjedana i u samu nedjelju pozvala predsjednica, nestalo je zajedno s karavanom ostavljajući veliki oblak prašine za sobom i ostavljajući kristalnočisti pogled baš na tu enormnu podijeljenost koja vlada narodom.
Ovoj jezivoj podijeljenosti su itekako pridonijeli i mediji koji, kao po nečijem nalogu, stalno nadolijevaju ulje na vatru, što je naročito bilo izraženo u cijelom procesu koji je prethodio inauguraciji, kao da nismo društvo slobodnih medija nego kao da se plasira sve po nečijem nalogu. S druge strane, uznemiren narod je lak plijen, pa možda i nije tako strašno nekome.
Sve je predsjednica to odradila kako treba, lijepa i prikladno obučena, s dobrim tajmingom suze na podnevnom suncu i osmijehom na licu, i mislim, da je, u biti, ona bila najzadovoljnija s cijelom ceremonijom.
Raspoloženje joj nije uspio pokvariti ni premijer susjedne države koji je krivo tvrdio da je više njegovih nestalih sunarodnjaka nego naših, a ni naš premijer kojemu opet nije na kraj pameti bilo čestitati.
I danima poslije ne prestaju analize njenog odmjerenog i umjerenog govora prema svojoj zemlji i zemljacima, tko je gdje sjedio i tko je bio nazočan, te kako se ponašao. Većina državnog vrha je sjedila kao na nekoj obaveznoj misi zadušnici prijateljevoj materi i čekala da to prođe, dok je masa persona koje se nekim čudom titluju javnim osobama kod nas, uporno gurala njušku pred kakav foto-objektiv da bude zapažena. Tko zna za što će trebati povući za rukav kaputića gospođu predsjednicu jer ih je netko iz prijašnje postave otpilio.
U međuvremenu je ushićeni narod pristigao iz svih krajeva domovine da nazoči ovom događaju. Slušam neke razdragane gospođe kako su iz Omiša potegle do Markovog trga i kako im je sada srce na mjestu. Ne znam da li je predsjednica upućena u sva ta silna očekivanja puka koji se ponaša kao da će ga ona čekati s toplim kakaom kući kada im dođe još jedna opomena s banke.
Nije prvi put da se Hrvatistanci ponašaju nerealno, iako , navodno živimo u zemlji – Full of life– , kako nam govori novi groteskni turistički slogan kojim se predstavljamo u svijetu, a iza kojega se krije pedeset nijansi pizza cutova i plastičnih stolica u skučenim apartmanima, što će svaki posjetitelj brzo provaliti i potražiti life negdje drugo ili kod svoje kuće.
I tako na zgarištu morala i socijalne pravednosti, u gospodarski anestetiziranoj zemlji, krećemo u novo razdoblje države sa još većim očekivanjima od predsjedničinog čarobnog štapića, iako nam ovako podijeljenim i nemuštima ne bi ni čarobni top pomogao, a kamoli štapić. Intelektualci međusobno posvađani, radnici ozlojeđeni i obespravljeni, političari sikću jedni na druge, a brod tone li tone.
– Ili u vlak ili pod vlak – veli neki dan u jednoj reportaži umirovljenica iz Buja koja svako nekoliko tjedana kao i mnoge druge gospođe iz tog područja, zbog svojih premalih mirovina pakuju torbu i idu njegovati starce u Italiju da bi mogle preživjeti.
Teške riječi za nekoga tko je radio cijeli život i živi u zemlji koja je puna života i ima novoizabranu predsjednicu.