piše: Sandra Marelja Muić
Show program u Hrvata posljednjih dana zbog najave Škorine kandidature. Čak je u drugom planu i vijest da su i predsjednica i premijer kandidati za predsjedavajućeg Europske komisije.
Nije da bi im čovjek puno zamjerio da se uhvate tog posla; ona predsjeda državom gdje 600 000 nezaposlenih ne traži posla, a on vladom u kojoj svaki tjedan neki član puni naslovnice novim skandalom. Ispada da ima više skandala nego članova.
Škoro je jednim potezom bacio sve to u potpuni sumrak. U općoj izgubljenosti između sezone, Europarlamenta i slavnih ličnosti koje jedu škampe u Dubrovniku, samom narodu je trebalo kruha i igara pa se trenutak najave kandidature pokazao upravo savršenim.
Unatoč brojnim nagađanjima, sama Škorina objava zatekla je naciju, pa su se mediji zahvalno uhvatili čerečiti po tome. Niti se više spominju haljine predsjednice, niti poslovi Milanovića koji će se također kandidirati, samo se pegla po senzacionalnoj kandidaturi koja je došla s estrade.
Nema se čovjeku šta reći; ne prestar i ne premlad, itekako upućen u državu kao visokoobrazovana osoba, poduzetnik, jedan od najpopularnijih pjevača, nekadašnji diplomat i saborski zastupnik koji nije koristio svoje beneficije. Upućeni znaju i za njegovo razočarenje obnovom odjela za intenzivno liječenje djece osječke bolnice za koju je putem svoje fondacije prikupio sredstva, uključujući i sve svoje uplaćene saborske plaće, do koje nikad nije došlo u mjeri u kojoj je trebalo.
Puhovski, Milardović samo neki koji ga komentiraju kao ozbiljnog kandidata i onoga, koji će vjerovatno pobrati dovoljno podrške. Jedan dan pjevaš o kapiji u ravnici, a sutradan te uspoređuju s De Gaullom, to su zbilja nevjerovatne zvjezdane konstelacije.
Koliko dobro je upućen u sve vidjelo se i odmah dan poslije nakon te famozne pjevačeve najave od šest minuta koja je prema stručnjacima, pomela sve što stoji i njiše se na hrvatskom tlu. I zbilja je sve dobro skomponirano bilo, razumljiv jezik bez terminologije i opuštena komunikacija s kamerom, koja ipak djeluje iznimno dobro uvježbana, makar puno prirodnija od drugih kandidata inače. Dosta pridonosi i pozadina radne sobe da se vide silne knjige i uokvirene plakete za životna postignuća, ležerno odijelo bez kravate i trodnevna brada, da se, ono, bude još malo bliskije narodu kojeg se spomenulo jedno osam tisuća puta u tih šest minuta.
Vratiti državu narodu je sintagma prepuna težine, i čovjek ne zna što bi si mislio pod tim. Hoće li Batman, Spiderman ili Superman tren sletjeti na Markov trg i jednim otvaranjem plašta vratiti državu narodu? A koliko znam, nitko nam je nije ni uzeo odkad je posljedni komad teritorija oslobođen u Domovinskom ratu.
Iako je više puta ponovio to s vraćanjem države narodu, što će, naravno, on osobno napraviti, tj. mi trebamo dobiti takav dojam valjda, prvo je osupnuo slušateljstvo zatraženim promjenama Ustava i predsjedničkih ovlasti, koje, je li, će voditi do vraćanja države narodu. Jedan hrvatski političar je u završnici utrke za premijera koju je srećom izgubio, obećavao da će se pobrinuti da svako hrvatsko polje ne ostane neobrađeno, pa mi se to uvijek javi kao parametar za bilo kakve političke kandidate u Hrvata.
Elem, uljudno i tolerantno se Škoro zahvalio na tisućama poruka potpore i nepotpore i onako na tragu Lutherovog I have a dream, napisao da jedino razmjenom stavova možemo napraviti bolji svijet (citati službena FB stranica MŠ). I da je na tome ostao, bilo bi zbilja i više nego dovoljno.
No, u staropoznatoj prehrvatskoj populističkoj maniri se odmah zalijepio za religijski kontekst i pozvao na jučerašnje Evanđelje po Luki i o tome kako je Isus tražio potvrdu svog identiteta i obrazlagao smisao svog života, te nastavno čestitao svima onima koji taj dan, blagdan Svetog Ivana Evanđelista, slave imendan.
I srušio tako svoju pomno složenu konstrukciju privida političke vjerodostojnosti kucajući na vrata vjerskog identiteta i podilaženja manjoj liniji otpora.