piše: Sandra Marelja Muić
I tako … ja i najmanji Princ u šetnjici gradom jučer …
Prekrasno popodne, ni previše vruće ni previše svježe s obzirom na neurotično ljetno vrijeme ove godine.
Najavljivani prvi udarni vikend izgleda da je udario negdje drugdje ili su svi ti „udarni termini“ poput onih meteora šta udare negdje, ali nitko ne zna gdje točno i postoji li takvo mjesto uopće i kako dosezi tog udara izgledaju.
Subota je dan turističke smjene i specifična je određena praznina taj dan, ali ovdje neke gadne „fleke“ praznog prostora svugdje, parkinga oko bedema koliko hoćeš, možeš čak i sve palme između prebrojiti. Ovaj parking pred poluotok koji se ne plaća je, međutim, pun i hrpa u kockastim bermudama se iskrcava iz nekih klimavih auta. Čuju se tu strani jezici dok iz kuće iziđeš, to se ne može poreći, iako šušura i energije neke nema ni u tragovima.
Šta je točno kumovalo da se polovicom srpnja ne guramo kroz grad bilo pješice bilo motorizirani, tko će ga znati? Možda ova kiša koja se zainatila ove godine ili svjetsko prvenstvo ili kasni školski praznici …prazno je, prazno.
Prelazimo preko novouređenog trga oko kojeg su se lani vodile velike debate zbog staklenih ploča kojima je mjestimično prekriven. Sada je to vrlo uredan i pristojan ulaz u grad, a prvo što vidite su redovno žute plastične oznake da su ploče skliske kad je mokro, ukoliko pada kiša. E, ove godine se te oznake mogu slobodno implementirati u arheološki lokalitet koji natkrivaju s obzirom na vrijeme.
Inače me zanima tko dođe na ideju hodati po mokrom staklu, a i tko je došao na tu ideju da stavi staklo tamo gdje sav narod ulazi u grad.
Vidim nakrcan kafić i pomislim kako su neke turističke grupe okupirale sve stolice, a ono svatovi prebjegli od Evanđelja iz obližnje crkve ne bi li osvježili dušu kakvom kavicom.
Novootvorena suvenirnica u velikom starom prostoru Providurove palače; izgleda unutra čak i mnoštvo privlačnih i zanimljivih stvari, iz tehničkih razloga vezanog uz najmanjeg Princa nisam mogla provjeriti. Neko mlado mačkasto stvorenje koje radi tu me pogledalo ispod slapa svoje kose i crne crte iznad oka, i zaključilo da se ne treba trošiti na ovakav tip potencijalnih mušterija, te se zadubilo natrag u svoj iphone.
Spuštam se do rive i lagano se kotrljamo do Morskih orgulja. Svako nekoliko metara po koji strani par koji se sunča na rivi, uglavnom sve very young. Mravinjak na orguljama, već se izdaleka vidi roj mravi-posjetitelja na toj magnetnoj točki u gradu; ispostaviti će se poslije da je to jedina točka koja se može pohvaliti solidnom okupiranošću. Možda bi trebali još koji instrument implementirati u kamen grada?!
Oko štandova sa suvenirima nikakva gužva, prodavači statični i nezadovoljni, svako drugi na pauzi sa cigaretom.
Zelene površine jako lijepo uređene, sve podšišano, cvijeće se drži još svog multikolora. Ali, prazno, prazno. I klupe uz rivu i terase kafića, čak se i prastari Forum odmara od ljudi.
Na Kalelargi opet svadbena povorka, i to podulja. Gledaju turistići kako je naš svit dobro obučen i zgodan. Mlade prodavačice iza bezbrojnih hrpa sladoleda u svim ecstasy bojama gledaju s čežnjom prema svatovima.
Odnedavno se u lipom mom gradu vodi debata oko Kalelarge, jer je kao naziv ulice ukucana u kamenu ploču Široka ulica. Našli su ljudi vremena baviti se time zašto službeni naziv nije Kalelarga i skupljali potpise te dospjeli u gradsku vjećnicu kao Inicijativa i štatijaznam, iako u cijeloj županiji zadarskoj nema nikoga tko bi rekao da ide u Široku ulicu obaviti nešto. Dakle, svrha – nema je. Ali ti svatovi su svakako dobrodošli jer su popunili kvadrate na KALELARGI i unijeli malo živosti .
Skrećem u paralelnu ulicu da vidim kakvo je tamo stanje. Sve čisti stoljnjak do stoljnaka na terasama pizzerije i restorana, na jednom ulazu stoji kuhar i dva konobara u radnoj robi i čekaju hoće li proći kakva gazela da napasu oči umjesto mama sa kolicima.
Napuštamo poluotok i kroz Fošu idemo prema kući. Neka vesela obitelj se naizmjenično slika kod vrata Sv. Krševana i kod ograde iznad lučice.
Sunce se počelo spremati na počinak. U lučici se prelijeva more iz tamnozelenog u ljubičasto.
Najmanji Princ gleda u nebo i izbacuje nožicu iz kolica.
Kakav užitak mirne šetnje.
A na drugu stranu čitamo i vidimo u slikama,kako strani policajci,iz Njemačke,Austrije, ili iz neke drugdje susjedne Europske zemlje,pomažu za vrjeme turizma,u Dubrovniku,Splitu,Šibeniku,u Rijeci i negdje drugdje diljem Lijepe naše, svojim hrvatskim kolegama,što je posebno za pozdraviti,ništa protiv samo kada bi imali zajednički više što za raditi.