piše: Sandra Marelja Muić
Bila nam je Hillary. Ne znam kako je uspjela pogoditi koja smo mi to točno zemlja među svim tim romantičnim odredištima koje je posjećivala u sjevernoj Africi i jugoistočnoj Europi. Naravno da nije mogla doći negdje iz Berlina ili Pariza, nas niti ne ucrtavaju na istoj karti s njima. Vjerovatno su još sat prije vjećali u avionu koja je razlika između Kroejše i neke susjedne države i postoji li uopće. I onda se netko sjetio Dubrovnika pa nas je već bilo lakše locirati, čak su uspjeli i na Pleso sletjeti, nisu zabasali u Tiranu. Neviđena ozbiljnost se očitavala u tv prijenosima, javljanja u eter izvjestitelja obučenih u crno, (ne bi da su ispali iz Men in black ) sličila su najavama novih fiskalnih nameta; smrtno ozbiljna, bez treptaja i smješka.
Činilo mi se da nam se glavni grad pretvorio u centar svijeta u jednom trenu , nije bio loš osjećaj, osim što je bio beskrajno lažan i što sam odmah znala da je takav. Dalmaciju je taj posjet bacio u toliki trans da se samo okrenula na drugi bok i nastavila drijemati pod lozom. Probudila se kada je bilo vrijeme za večernju seriju.
I čekam ja da iziđe gđa Clinton iz aviona barem sa onakvim koferićem pričvršenim lancem za njenu ručicu šta ga viđam u superkvalitetnim američkim filmovima ili četiri gorile koje joj prave sjenu dok silazi, a ono silazi sitna gospođa u prevelikom kaputu, kosa joj vijori kao u drei-wetter-taft reklami i jednostavno prilazi ostalom svijetu u zračnoj luci i drži govor. Premijer i potpredsjednica se razgalili od dragosti, samo što je ne drmnu laktom. Profesionalno odradila svoj dupli školski sat kod nas, galantno ubacivši koju pejzažnu pohvalu i pecnula nas po prstima za kraj: imate sve , ali bez reformi nema investicija. Mislim da se u američkom žargonu to kaže move your ass. Otprilike tako kao da profesor na ispitu kaže da bi bili položili ispit da smo bili sjeli i učili. Doduše i ta teza labava jer se kod nas ispite kupuje skoro pa bjanko mjenicom u zadnje vrijeme. Eto nam je trebala Hillary doći preko velike vode oceana da nam otkrije veliku toplu vodu. Ne čini mi se da je rekla kako se ne može načuditi investitorima što ne dolaze pored ovakvog najlipšeg mora na svitu.
Da ne bi ovo baš skroz prošlo neiskorišteno i posve u dramskom aktu vladajuće stranke, kukuriknuo opet predsjednik opozicijske stranke alias Mudro Slovo da se sve pohvaljeno temelji na urađenome od strane prethodne vlade. Ovaj put je pogodio barem scenski i dramski element time što je davao izjavu dok je polagao vijenac prvom predsjedniku stranke povodom blagdana Svih Svetih. Pri tome je istaknuo da je njegova bliska prethodnica dovela do potpisivanja pregovora za pristup Europskoj uniji i da čuva njenu sliku uokvirenu iza vrata ormara na kojoj mu ona srdačno predaje člansku iskaznicu stranke, a o čemu su opširno porazgovarali na onoj jednoj kavi nakon što su fotelje zamijenili stolicama, čega se sigurno svi sjećaju.
Nepotrebno je smatrao naglašavati koliko taj trenutak zbilja čuva u svom srcu, no to su već intimne stvari. Opet skok na pozornicu u pogrešnom trenutku, ovaj put mu je barem netko mogao reći da u kazalištu rade i ljudi koje zovu šaptačima.
Upravo to i želimo reći da je povijest jedno a sadašnjost drugo.Tako se ni stari grci ne mogu usporediti sa današnjima jer je svijet u kojem živimo daleko od onoga povijesnog i zato ne moramo nužno uvijek zagrabiti za argumentom u stoljeće sedmo ili kakvo mlađe. Nitko ne osporava ovde veliki trud dalmatinskih težaka, ribara,graditelja….ali recite koliko danas vaših susjeda mlađih od 62 g. odlazi obrađivati polje i hrvat se sa “stinom”, koliko ih odlazi u ribolov da bi zaradili za kruh svakdašnji? Bojim se da ne previše….jer životni izazov tu odavno više nije stina.
ma zaboravija san završit misal . Eto toliko o linosti dalmatinaca kojiman je stina vječni životni izazov.
E moj šjor Mate pa vi izgleda da živite van vrimena i van stanja uma i poznavanja povjesti.Neću van puno pametovat o Dalmaciji samo ču vas uputiti u aulu UN-a gdje je ogromna fotografija primoštenskih vinograda kao oda trudbeništvu i malome vridnome čoviku iz Dalmacije.
Ja baš ne bi rekao da su dalmatinci prirodno ljeni ljudi,već bi rađe išao od toga da su glede njihovih životnih vremenskih okolnosti .. malo pre spori.I sam smatram da im netko treba dati..malo više vitra u leđa..da se malo požure..a to Sanja upravo čini.
Poštovani gospodine morski čoviku,uz dužno poštovanje prema vašem lokal patriotizmu ja sam odrastao u Dalmaciji i slažem se s tvrdnjom naše oštroumne kolumnistice – tvrdnju o lijenosti žitelja te naše opjevane i nadasve prekrasne regije. Isto tako ne podržavam sindrom Dalmacije kao svete krave koja se jasno isčitava iz vaših tekstova jer to vječno ustrajanje na njenoj svetosti, nedodirljivosti i savršenosti nije je odvelo previše naprijed zadnjih desetljeća…vrijeme je da krenemo polako iz jeftine kopije tradicije i idealiziranja u nešto iskrenije!
Neznam tko je i što je gospođa oli šinjorina Sandra Marelja Muić ma sigurno znan da nan je jedna tanja Torbarina dosta i da plagiranje njenog stila ne izvlači radost i osmjeh nakon pročitanih natuknica. Isto tako znan da dotična gospođa oli šinjorina nije dalmatinka i da o povjesti Dalmacije i dalmatinac nezna ništa. zašto san u to siguran jerbo moremo bit svašta samo nismo lini narod jerbo da smo bili lini nebismo kroz povist golin rukan iskopali miljune kubikov kamena i služili ga stotine ijad gomila da bi ukreli od majke prirode koju krpu zemje. Opservacija u tekstu gospođe… Read more »