NERASKIDIVIM NITIMA POVEZANI

Iz naše arhive/objavljeno 26.02.2015.

Nostalgija i osjećaj pripadanja

piše: Tuga Tarle
Na svakom koraku čovjeka prati nostalgija.

S njom treba znati živjeti jer kad joj se i najmanje nadamo, ona će naći put do našeg srca. Ponekad je dovoljna neka sitnica, neki miris, pjesma, nečiji pogled ili boja nekoga zida, prolaz između nekih kuća i gle, ona je već tu.

Vraća nam pregršt uspomena koje se nižu kao na filmskoj vrpci pa izranja …baka uronjena u svoj klimavi naslonjač, majka u lepršavoj proljetnoj haljini, prva ljubav čuči pod grmom jasmina, a ti se gušiš i čudiš se otkud sad imaš toliko suza za isplakati.

Nije te briga što je ulica u kojoj si odrastao bila raskopana i puna lokava, što je pretpotopni automobil režao kao bijesan pas jer mu je uvijek nedostajalo goriva, što stari nikad nije imao para za kino, a mama se uzrujavala zbog praznoga hladnjaka.

Danas si svjestan da je to bilo neponovljivo vrijeme tvoga djetinjstva u jednoj siromašnoj ulici gdje su svi bili „tako lijepo siromašni, ali sretni“!

Unatoč činjenici da smo dovoljno odrasli da se možemo, a često i moramo otisnuti s domaćega praga u svijet, mi ostajemo zauvijek vezani neraskidivom niti za obalu svoga djetinjstva, ondje gdje doista pripadamo. Pripadanje je psihološki uvjetovana čovjekova potreba. Bez toga čovjek nije siguran o svojoj biti niti o svojoj vrijednosti u očima drugoga.

Zašto, otkud ta potreba pripadanja?

Svako izlaženje na vjetrometinu svijeta je svojevrsno iskorjenjivanje, udaljavanje od samoga sebe, kidanje kontinuiteta bez kojega je život izložen propadanju, a identitet se urušava pa ga treba ponovno graditi. Zato je uloga nostalgije tako značajna u životu čovjeka jer unatoč činjenici da izjeda dušu ima i vrlo važnu ulogu u stabiliziranju osobe u procesu prilagodbe novim okolnostima u stranoj sredini gdje joj pomaže u ponovnom građenju identiteta i pripadnosti nekome novom utočištu.

Drugim riječima, osoba ponovno gradi dom, a ta će novostvorena sigurnost biti materijal koji će ugraditi i u svoju budućnost.

Svaka je promjena životnih uvjeta teško iskušenje za čovjeka. Problem stresa koji je rezultat sraza prošloga iskustva i novih životnih izazova često se ne može potpuno prevladati. Taj proces se događa spontano i nesvjesno udaljavanjem od svega nepotrebnoga i ružnoga što se nataložilo u pamćenju i zadržavanjem blagotvornih i lijepih uspomena koje polažemo u krilo nostalgije.

Umijeće izdvajanja sretnih trenutaka što poput Veronikina rupca otiru s našega lica suze i krv, pomoći će nam da pripitomimo svoja uzbuđenja i strahove. Popunjavanjem rupa u pamćenju stvarnim i zamišljenim sadržajima pokušat ćemo uspostaviti kontinuitet osobne povijesti koji će nam pomoći da prebrodimo taj prijelaz iz staroga u novi (strani) društveni okoliš.

Kakav će biti konačni rezultat ovoga prijelaza i oblikovanje novoga identiteta ovisit će o mnogim čimbenicima koji će taj prijelaz učiniti manje ili više bolnim iskustvom (o osobnoj pripravnosti i psihičkoj snazi ličnosti te o situaciji koju je ostavio za sobom i mnogobrojnim uvjetima koji ga okružuju).

Činjenica je da je čin napuštanja domovine završni korak jednoga dugotrajnog i bolnog procesa u koji je utkan čitavi niz važnih životnih odluka. Zrelom i odgovornom čovjeku nakon takvoga sudbonosnoga životnog zaokreta ne preostaje drugo negoli da nastavi kročiti stazom koju je odabrao. Još ako je sa sobom poveo i cijelu svoju obitelj, kako će se jednostavno predomisliti? Jedan je most već srušen, drugoga treba izgraditi. Zato čovjek ostaje ondje kamo se uputio noseći se sa svojom žuči kako najbolje umije.

Nije li razlog sve njegove nesreće upravo domovina koju je ostavio? Često upravo u njoj vidi razlog svome tužnome usudu i svojoj nostalgiji.

Izdaleka gledam, u sanjama uljepšana domaja nas privlači, ali kad je izbliza promatramo, ne mogući joj pomoći, nas rodoljube spopada očajanje. Tako je i Matoš, vrativši se konačno u Zagreb, osjetio još dublju bol nad beznadnim položajem našeg naroda, govori pjesnik Ante Kadić, jer rodna zemlja sinu je tuđina, a Hrvatska je strancu domovina!

Unatoč nezadovoljstvu i razočaranju većine iseljenih Hrvata ponašanjem hrvatskih vlasti u proteklih nešto više od dvadeset godina od proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske, oni i nadalje ne odustaju od Hrvatske pokušavajući na sve načine održati na životu veze s krajem koji su napustili i pomoći zemlji koja im ne uzvraća istom ljubavlju, povjerenjem i brigom.

Oduševljenje s kojim su 90-ih pomagali Hrvatskoj s vremenom je u izvandomovinstvu opao, no hrvatski iseljenik nije nikad tražio puno od Hrvatske – tek razumijevanje i ispruženu ruku i bio je spreman i još je uvijek spreman dati i žrtvovati se kako je to i tijekom Domovinskoga rata činio.

San o povratku stotina tisuća Hrvata izjalovio se, milijunska ulaganja iseljeničkoga kapitala nisu se realizirala. Njihov glas u Hrvatskome saboru svih ovih godina gotovo se nije čuo. Ali je istina da ni pljačka iseljeničkoga novca, ni čudne političke igre oko uloge hrvatskih iseljenika u izgradnji mlade države, nisu odbili Hrvate od njihove Domovine. Oni i nadalje sanjaju, čekaju i šalju tisuće i tisuće dolara pomoći svojoj rodbini u Hrvatskoj, a time još uvijek značajno pomažu i hrvatskome gospodarstvu.

Koje su to silnice koje unatoč svim lošim iskustvima naših iseljenika usmjeravaju njihov pogled pun čežnje prema Domovini?

Očito je to sila jača od pameti i unatoč pameti još uvijek gospodari srce. U tome srcu poput crva skvrčila se nostalgija.

I kako mi reče Jimena, mlada pravnica na tečaju hrvatskoga jezika u Zagrebu, pripadnica treće generacije Hrvata u Čileu: Taj je osjećaj gubitka i privrženosti Hrvatskoj urastao u naše gene i taj neispunjeni san o povratku naših baka i djedova, i taj žar i žudnja u srcu koja se nije mogla osloboditi ispod koštanog oklopa njihovih udova, danas progovara kroz nas koji nemamo pojma što nas to tjera na obale Jadrana i što nas to tako snažno veže za ovu prelijepu hrvatsku zemlju.

Nema sumnje da se u današnje vrijeme daleko lakše prevladavaju fizička i vremenska udaljenost među ljudima i da dugačka pisma koja su svijetom putovala tjednima i mjesecima više gotovo nitko ne piše.

Pošteđeni smo i one neizvjesnosti nestrpljivog iščekivanja poziva, glasa ili posjeta iz daljine. I dok se lakše prevladavaju vremenske i prostorne udaljenosti i nejedinstvo prostora i vremena, naša svakidašnjica stvara nepremostive prepreke u autentičnoj komunikaciji među ljudima jer unatoč cjelokupnom napretku tehnologije, ljudi fizički odvojeni na dulje razdoblje ostaju živjeti u paralelnim svjetovima uronjeni u svoje svakidašnje brige, u nekome stranom okruženju u kojem svatko živi svoj odvojeni život.

U globaliziranom svijetu velikih pokretljivosti stanovništva komunikacija je jednostavnija i brža, ali to ne znači da je potpunija i iskrenija.

I upravo, u tome vakuumu gospodari nostalgija kao imaginarni most između naših nepovezanih života koji očito više ne pripadaju jedni drugima.