HRVATI U ČILEU … I. dio
piše: Tuga Tarle
Proteklih tjedana boravila sam u posjetu Hrvatima Čilea, prijateljima i znancima s kojima sam u razdoblju od 2004. do 2007. godine dijelila iskustvo zajedničkog druženja i djelovanja. Tih sam godina radila kao diplomatkinja u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u čileanskoj metropoli Santiagu gdje mi je promocija hrvatske kulture bila jednom od glavnih zadaća. Zajedno smo ostvarili niz velikih projekata kao što je to Izložba hrvatske tradicijske kulture u kulturnom centru La Moneda, prijevodi i izvođenje dramskih dijela hrvatskih autora, niz različitih izložaba i gostovanja glazbenika (među kojima Gradski zbor Brodosplit) i brojne druge priredbe i akcija zabilježene u memoriji ondašnjih Hrvata.
Ono što me je oduvijek fasciniralo u susretu s Hrvatima Čilea jest činjenica da njihov ponos, ljubav i oduševljenje Hrvatskom nikako ne jenjava. Kako nisam bila u mogućnosti javljati se s puta, želja mi je u slijedećih nekoliko priloga podijeliti s poštovanim čitateljima najsvježija iskustva s toga putovanja uspomenama.
Da bi se bolje shvatio fenomen uspješnog procesa integracije hrvatskih doseljenika u čileansko društvo i njihov doprinos političkom, gospodarskom i kulturnom razvoju zemlje, trebalo bi analizirati i osnovne karakterne osobine tih ljudi o čemu su u raznim prilikama pisali pojedini čileanski autori temeljem osobnih iskustva i opažanja. Prilagodljivost, hrabrost, radišnost, upornost, vitalitet, odgovornost, fizička izdržljivost i snaga samo su neke od karakteristika koje rječito govore o vrijednostima nositelja toga jedinstvenoga mentaliteta.
Naravno da to nije bio jedini faktor uspješne prilagodbe novim životnim uvjetima i svjetonazorskim vrednotama nove domovine. Tomu je značajno pridonijela činjenica da su za sobom ostavili pasivan i nerazvijeni svijet gdje im je egzistencija bila istinski ugrožena kao i stanje otvorenosti čileanskoga društva, doba rastresitosti u kojem nije bilo dominantne nacije koja bi nametnula svoja društvena pravila, nego su ona nastajala ispreplitanjem različitih životnih iskustava i moralnih uzora europskih doseljenika.
Kao što se iz ovoga može naslutiti, saga o Hrvatima Čilea mogla bi imati tisuće stranica.To je zadaća koja iziskuje puno marljivih istraživača, upornosti i volje, znanja, intelektualne znatiželje i novca da bi jednom na dostojan način mogla biti dovršena. Ali je u osnovi jednostavna poput bajke o Zvekanu koji je riješio tri zagonetke – ubio zmaja, osvojio princezu i stekao kraljevstvo. Naš Zvekan nas vodi do najstarijih tragova te jedinstvene avanture koja je promijenila život tisuća i tisuća ljudi.
Najstariji tragovi te priče sežu sve do početaka šesnaestog stoljeća i otkrića Amerika. Kad je o Čileu riječ, o tome svjedoči La Araucana, pjesničko djelo jednog Španjolca kraljevskoga roda, časnog Alonsa de Ercilla y Zúñiga-ekoji se kao vojnik zatekao na tlu današnjeg Čilea pedesetih godina 16. stoljeća. Kao sudionik rata za Arauko 1557. godine napisao je Ercilla veličanstvenu epsku poemu posvećenu osvajanju (Južne) Amerike u 37 pjevanja od kojih je čak tri posvetio neustrašivom Andriji (Andréa), momku s obala Dalmacije koji je dobio nadimak ˝El valiente˝ (hrabar,srčan). Njegovo je junaštvo u borbi s domorodačkim stanovništvom zadivilo sve njegove suvremenike. U očima Ercille junaštvo i neustrašivost tog okretnog i poletnog borca snažne fizičke građe, blistave inteligencije i srčana karaktera zaslužio je ovu jedinstvenu titulu odvažna, izvrsna karaktera.
Ali Andrija će nam samo poslužiti kao simbol jer ovdje nije riječ tek o jednom čovjeku, o pojedincima, o tim prethodnicama avanturistima čije su sudbine opjevali pjesnici, nego o pokretima, o valovima, o egzodusima koji su otpočinjali tiho da bi se potom širili poput plime prema obalama dalekih luka obećanih zemalja.
Usmena i pismena predaja o zlatnim rudnicima mamila je sirotinju iz pasivnih krajeva stare Europe u bogatu berbu Novoga svijeta. Bilo je tu svakojaka ljudstva, od propalica i prevaranata, do poštena i čestita naroda. A upravo ta karakteristika koju je nadjenuo pjesnik našem geniju iz Dalmacije El valiente odredit će osnovnu osobinu svih generacija Hrvata u Čileu. Ta riječ El valiente često se našla u tekstovima o hrvatskim doseljenicima i na usnama onih koji su izricali sud o našim sunarodnjacima u različitim prilikama. To su listom korisni, uspješni, vrijedni ljudi koji su svojim marljivim radom, visokim etičkim kriterijima i idealizmom doprinosili da se njihov ljudski potencijal prometne u istinsko zlato Čilea.
Tu je potrebno naglasiti i činjenicu da su se Hrvati nastanili na dva ekstrema čileanskog podneblja – na krajnjem jugu, u Porveniru i Punta Arenasu gdje su početkom dvadesetog stoljeća bili dominantna etnička skupina (preko 50 posto stanovnika bili su hrvatski doseljenici) te na krajnjem sjeveru zemlje, u gradovima na rubu pustinje Atacama, u Iquiqeu, Arici i Antofagasti. Iskusiti te nepristupačne i surove pejzaže, oštru klimu i divlju prirodu (vjetrovita i hladna Patagonija i usijana i beživotna pustinja Atacama) sigurno je iziskivalo nezamislive žrtve i odricanja. Možemo samo pretpostavljati kakav su šok morali podnijeti prvi doseljenici u te krajeve napustivši zlatne obale prijateljskog i pitomog mora, šume i kamen, vinograde i maslinike gdje su na svakom koraku susretali nijeme svjedoke tisućgodišnje europske kulture.
Zahvaljujući tome što su bili valientes ti naši junaci nisu pokleknuli pred teškoćama već su pokorili divlju ćud pustinje i stepu Magellanesa stvorivši od tih podneblja mjesta prihvatljiva za život. Zasnivali su zdrave obitelji s brojnom djecom, školovali su svoje potomstvo, nisu se libili najtežih poslova. Ono par zrna zlata zbog kojih su doplovili preko debeloga mora pretočili su u zlatni znoj mukotrpnog, ali plodonosnog iskustva.
U slijedećem nastavku: ZLATNI STUPOVI ČILEANSKOG DRUŠTVA
Alonso de Ercilla y Zuñiga stigao je na Chiloé 28.02.1558. godine. U svome spjevu La Araucana spominje da je Andréa genovežanin ili lombardijac (isto i Mariño de Loberá) iako kasniji povjesničari i istraživači zastupaju tezu da je Andréa bio ˝esclavón˝ odnosno ˝dálmata˝.