TKO LJUBAV DAJE …

tekst i foto: Stjepan Poljaković
Slavonski Brod/ Objektiv periskopa se ovaj tjedan zaustavio u podrumu jedne crkve, tu u Brodu. Priča koju čitate nije bila planirana, ali kako to biva u životu  …

Za ljubav kažu da ima tisuću lica, oblika, i ono što je najbolje, nikada nisi siguran kada ćeš se susresti s njom. U jednom recitalu od prije 20-ak godina, naučili smo da u grčkom jeziku postoje tri izraza, naziva za ljubav: AGAPE – ljubav Boga prema čovjeku, EROS – ljubav između čovjeka i žene i FILEO – ljubav između dva prijatelja.

Ja sam u nedjelju svjedočio onoj prvoj i trećoj, no krenimo od početka.

Branimira sam upoznao na jednom rođendanu u siječnju.  Došao je u goste svojoj prijateljici gdje su ga dočekali pljeskom i s vidljivim oduševljenjem. Odmah se vidjelo da je poseban gost, očekivan i rado viđen.

Drugi smo se puta sreli mjesec dana kasnije. U prolazu sam ga pitao koju pjesmu posebno voli, kao iz topa je ispalio „Sve je ona meni“. Kad je došlo vrijeme za pjesmu pjevao je sa mnom, i tu, a i sve ostale.​

Godinama sviram harmoniku po manjim i većim slavljima i uvijek tražim one koji uživaju u pjesmi, prepoznajem ih po pogledu, osmijehu. Branimir je jedan od njih, voli pjesmu i društvo.

Treći susret s Branimirom je bio sinoć. Društvo invalida i volontera okupljenih u udrugu „Vjera i svjetlo“ odlučilo mu je tu u Brodu prirediti mali party, proslavili smo njegov rođendan. Znao sam da dolazi jer sam tortu s njegovim imenom čuvao u naručju dan ranije.

Branimir je invalid, u kolicima od rođenja, rodom iz Bekteža kraj Požege. Doduše za mnoge je tako, za njega ne, on mi reče jučer na rastanku da je zapravo Požega kraj Bekteža. Preziva se Reiter, potomak je Nijemaca koji su naseljavali taj kraj još u vremenima Austro-Ugarske. Roditelji osim njega imaju tri starija sina i jednu mlađu kćer.

Branimir se rodio s oštećenjem na mozgu i zbog toga nikada nije mogao hodati. Rastao je među voljenima, kako kaže, svi su ga ukućani podržavali i pazili, bio im je mezimac. No kako su godine prolazile i kako je odrastao postajao je sve svjesniji jedne velike, gotovo neutažive potrebe, potrebe za ljubavlju.

Na hodočašću u Međugorju u njegovoj 20. godini života, kriza i glad su dosegle svoj vrhunac. Iz dubine duše je zavapio Bogu i odgovor je stigao.

Najbolja svjedočanstva su ona osobna, ona koja se prožive i koja prepoznaš kad se s njima sretneš. Rodio samse s velikim postotkom slabovidnosti i od rođenja znam kako je to kada zbog zdravlja ne možeš ostvariti sve ono što bi želio. Svakim danom u medijima svjedočim s koliko se problema invalidi u Hrvatskoj susreću.

Prije godinu i pol sam se kao volonter uključio u rad udruge „Vjera i Svjetlo“ koja okuplja djecu invalide iz svih župa u brodskom dekanatu. Tražili su volontera koji svira harmoniku. Imao sam vremena i dobru volju pa rekoh hajde da probamo.

Od tada do danas sastajemo se i od prilike do prilike zapjevamo. Primjeri te djece i svjdočanstva njihovih roditelja mogu nas pod navodnicima „zdrave“ naučiti ili barem podsjetiti što je to u životu najvažnije i što nam zapravo najviše treba???

Branimirova veličina nije samo i jedino u tome što je našao svoj put, svoj smisao života, to je tek prvi dio priče. Ono što je mene mogu reći oduševilo je kako njegovo svjedočanstvo, njegov život utječe na njegove prijatelje.

U nedjelju sam vidio Ljubav, slušao sam kako je ljubav Božja ispunila jednog po ničemu posebnog mladića, a on je tu ljubav odlučio podijeliti sa svima oko sebe. Šutljiv i ponizan sjedio je u svojim kolicima i slušao kako drugi govore o njemu. To je bio govor ljubavi, ljubav je ispunila podrum crkve. Branimir voli njih, a sada mogu reći i nas…

Mi volimo Branimira, jedno Bogu predano srce nadahnulo je sebi slične, u tijelu ograničene, ali duhom velike i jake da svoj život predaju Bogu u ruke.

Bog se poslužio ovim mladićem da svojim primjerom ohrabri sebi slične da nikada ne posumnjaju u Božju ljubav. Odlučili su povjerovati da ih Bog baš takve treba i želi da budu svjetlo i ohrabrenje svima  koji su obeshrabreni, koji se osjećaju ograničeni duhom i tijelom.

Biblija je puna primjera kako Bog u službu poziva one najmanje, iz najmanjeg plemena (Benjaminovo), ljude koji mucaju i imaju problema s izražavajem (Mojsije), bludnice Rahabu i Mariju Magdalenu, iz zabačenih i po zlu poznatih gradova (Nazaret)….

Bogu nikada nije problem od maloga napraviti veliko i od malo napraviti mnogo, sve je na onome tko se Bogu predaje i u Njega vjeruje. Branimir i njegovi prijatelji odlučili su krenuti putem vjere i ljubavi. Biti dio toga puta je veliki blagosolov i nadahnuće.