PREMA NEPOZNATOM

piše: Stjepan Poljaković
Ovo je priča o jednom lijepom otkriću i iznenađenju.

Prije nekih desetak godina sam imao naviku nedjeljom ujutro s prijateljem odlaziti u šetnju obroncima Pribudovca. Na jednom šumskom puteljku naišao sam na jedan zanimljiv križ.

Od samoga križa još zanimljiviji je natpis u podnožju, na stupu od cigala pričvršćena željezna ploča a na njoj ove riječi:

„…. U životu ovom jedini su puti,
Trpi, snosi, zaboravi, šuti,
Svu promjenu sreće primaj lako,
Samo reci bravo, naprijed , tako …“

Ploča i križ su postavljeni tisuću devetsto i neke, zaboravih koje godine, teško da bih pogodio i put do tamo … Tek, nagonski sam zapisao stihove s namjerom da ih upotrijebim u kojem zgodnom trenutku.

Zgodnih prilika je bilo više tijekom godina jer su stihovi svevremenski i ne jednom razmišljajući o životu, pomislih na njih.

Ako se malo zamislite nad njima nema se što ni dodati ni uzeti, životni tokovi su stvarno takvi i ispada da nam ništa drugo ne preostaje nego trpjeti, snositi sve terete, zaboraviti svaku nepravdu koliko je moguće i na sve to odšutjeti.

Stihovi su davno uklesani a ljudi su se od onda do danas čini mi se jako razmazili, tehnologija nas je uvjerila da smo moćni.

Nedavno sam bio na jednom slavlju a domaćin je ručak servirao na otvorenom, prva topla nedjelja poslije nekoliko tjedana hladnog i vjetrovitog vremena. Pola gostiju se žalilo na sunce, kao …ide im u oči, te ovo i ono … Razmaženi, klimama rashlađeni ili centralnim grijanjima zagrijani, zaboravljamo što je prirodni slijed.

Znakovito je da su se nekada ovakvi križevi postavljali na  šumske staze. Pitam se koliko je do danas šetača, putnika namjernika , planinara, promarširalo tim stazama? Umrli su oni koji su to napravili, vjerojatno nitko i ne zna povod postavljanju ali poruka ostaje i da bi ju primio morao sam skrenuti s uobičajene rute i krenuti u nepoznato.

Izgleda da je onima prije nas bilo i te kako stalo da se nikada i nigdje ne zaborave vrijednosti koje krase prave ljude. Izgleda da kraj sve ove blješteće tehnologije zaboravljamo da pouke možemo primiti i tamo gdje se najmanje nadamo.

Ponekad služeći se svim pomagalima oko sebe zaboravljamo da podliježemo prirodnim zakonitostima. Pomalo apusrdno je da sjedeći za računalima i televizorima isti ti televizori, mobiteli, kompjuteri …šalju poruku: –  Krećite se, idite u prirodu, odmaknite se od svih ekrana.

Ostaje mi nadati se da ćemo svi prihvatiti promjenu sreće i da ćemo naći snage ići naprijed, pa makar to naprijed vodilo prema nekom nepoznatom šumskom puteljku …