piše: Stjepan Poljaković
Periskop se iz zdravstvenih razloga ovaj tjedan držao baze, prvi znaci proljeća, jaglaci, visibabe, cicamace i viroze svakojakih vrsta. No, kažu da je svatko zlo za neko dobro, dio toga što smatram dobrim želim podjeliti s vama.
Ovih dana razmišljam o sili i mudrosti i rodovima njihovim. Htjeli mi ili ne moramo razmišljati o budućnosti, a meni se čini da nama u ovom trenutku ili najkasnije sutra ujutro,treba netko tko će udariti šakom po stolu i reći neka bude mir.
Znam, naivno, ali to bi bilo rješenje. Svi smo nekada bili svjedoci svađe …neugodan osjećaj, galame jedno na drugo ili jedni na druge i nitko nikoga ne čuje, promatrači ili navijaju ili mole Boga da ne polete šake.
Problem s kojim se često suočavamo je kako protiv sile i mase? Da li se utopiti pa kako ti bude ili stati na put da te zgazi ili junački zbrisati po onoj narodnoj: „Svi junaci nikom ponikoše …”
Jednom sam bio na pecanju na jezeru Borovik kod Đakova, pecalo se prvo na udice a kasnije kad je s roštilja zamirisalo carski pecaroši ostaviše štapove. Moj tetak je nas djecu nagovorio da hodamo kroz plićak i do pasa da mutimo vodu, on je išao iza nas i košarom pokušao uloviti zalutale ili uplašene ribe. Znao je da su šanse male ali se želio sjetiti svog djetinjstva kada nisu imali ni štapve ni mamce ni silik, samo košare i …gacaj rođeni! Lov u mutnom, dobri stari trik. Pošalješ ispred sebe grupu koja će sve uzmutiti a ti odzada diktiraš tempo i paziš na plijen. Tako to biva iz naraštaja u naraštaj, postoje kako ih ja zovem bukači koji dižu galamu i mute atmosferu, svi se onda bave time a oni glavni igrači iza leđa odrađuju svoj posao. Tako je to kroz stoljeća, kako ono reče mister Đole, princip je isti sve su ostalo nijanse.
Koliko smo puta čuli da je povijest učiteljica života i koliko smo se puta uvjerili da to u praksi i ne mora biti tako. Danas je trend, gotovo moda, obnavljati običaje starih. Pa udri zidati kiljere, kučare, ambare, obnavljajti stara zaprežna kola no to su samo rodovi, kako bi se kazalo, Produkt onog vremena, u osnovi je nešto drugo, nevidljivo ali jako važno. Generacija moga djeda a i moga oca su imali više strpljenja i bile su bogobojaznije nego ove danas.
Moj djed Stjepan zvan kao i svi u Slavoniji …Stipa, bio je stolar, znao je s drvetom i moj stric još uvijek jede za trpezom koju je moj djed napravio davne 40 i neke, trebalo je s vremenom malo pritegnuti i dotjerati ali ona traje. Moj djed je bio invalid, imao je jednu kraću nogu. Sjećam se kako se nedjeljom spremao i odlazio na misu, polazio je je i tri frtalja sata ranije, nikada nije dao da ga se vozi autom, to je bio njegov izlazak, njegov pohod Bogu. On i njegovi vršnjaci su imali mjesto kraj ispovjedaonice na stolicama presvučenima skajem, i svi u selu su znali tko na tim stolicama sjedi.
Za njega je važila ona Škorina ...dok život juri ja ću lagano …Ostao je zapamćen kao netko tko je i u najvećoj gužvi nastojao smiriti stvar, spustiti loptu na zemlju i naći neko solomunsko rješenje da svi na kraju budu koliko toliko zadovoljni.
Strpljiv i bogobojazan čovjek vjeruje i poučava svoje bližnje da će sve sjesti na svoje mjesto, s vremenom ali hoće, Na samrtnoj psotelji moj je djed mogao s ponosom pogledati iza sebe. Iz male, dvosobne u Sovskom Dolu preselio je u tri puta veće selo i tri puta veću kuću, doživio je da mu se koljeno umnoži, bio je poštovan i voljen od svih koji su ga znali, zato što je bio strpljiv, skroman čovjek skromnoga porijekla ali velike upornosti i vjere da se poštenjem i mudrošću postiže puno više nego silom i lopovlukom. Još dan danas kada dođem u stari kraj s ponosom mogu reći da se zovem imenom njegovim, njegovo poštenje i ophođenje prema drugima otvorilo je vrata i mom ocu i meni i svima koji su od njegova koljena. Njegove lekcije su meni pomogle da u vremenima najveće krize zastanem i promislim kako i kuda dalje.
Najveća nam mudrost treba kada se želimo suprostaviti nečijoj sili, a sila ima puno lica, i silnih je oko nas koliko želite, od djece koja znaju svoja prava i nema šanse da ih dobiješ za neku ideju koja njima nije po volji do bračnih drugova koji ne igraju timski jer i oni imaju svoja prava, na izlaske, svoja društva, svoja računala, svoje profile, svoju privatnost i svi su u stanju zagalamiti da se čuje do suda za ljudska prava u Strasburgu ako treba.
Sila je nezgodna, doduše, nekad je potrebna, nije mudro dozvoliti drugom da te umlati. Vjera i Sveto pismo nas uče da okrenemo i drugi obraz ako treba. Ali i to ako baš moramo, da s bezumnikom postupimo po bezumlju njegovu da ne bi mislio da je mudriji od nas. Mudri, strpljivi i bogobojazni ljudi lakše nalaze tu granicu, lakše razlikuju dobro od zla i zauzimaju pravi stav prema problemu s kojim se suočavaju.
Ako dopustimo da nas ponese klima ili plima oko nas može nam se dogoditi da i mi postanemo silni, skoro nasilnici, da svojim ponašanjem ili stavom zasmetamo onima oko nas a to je nešto što mudri ljudi u svakom slučaju pokušavaju izbječi. Nitko ne voli agresore. Kad ste čuli da se neka nacija hvali svojom agresijom na drugu naciju? Mi Hrvati hvalimo se da smo Antemurale Christianitatis, predziđe Kršćanstva pred navalom Osmanlija. Stoljećima smo požrtvovno i poslušno branili ostatak Europe od sile s istoka, skoro svaka nacija na tlu Europe ima nekog svoga Šubića ili Zrinskog, u temelje svake nacije uzidane su kosti i krv onih koji su se borili i izborili za njenu slobodu, kako ono reće Fran Krsto Frankopan: „ Navik on živi ki zgine pošteno-“
Svi smo se polako ali sigurno umorili od ratova svake vrste, duboko u nama je usađena potreba da nađemo svoj mir, svoj kutak u kojem se osjećamo spokojno i sigrno. Svi maštamo o danu u kojem nas ništa neće boljeti, smetati, u kojem ćemo biti bezbrižni veseli i slobodni.
Znanstvenici su davno prije zaključili da za osmjeh treba upregnuti puno manje mišića na licu nego za mrštenje. Ostavljam vas u nadi da ćemo imati više povoda i prilike za osmijeh nego za mrštenje.