piše: Stjepan Poljaković
Za Međugorje sam čuo najprije kao za rodno mjesto mojih susjeda. Ono …odakle ste vi doselili? Mi smo iz …E, tako.
O događajima u Međugorju saznao sam kroz priče iz crkvenih krugova. Od prvoga dana se postavljalo pitanje, ima li u svemu tome istine?
Što je istina i za koga? Mi istinu slažemo i primamo kroz iskustva i kroz vjeru. Sve je vrlo intimno i vezano za naše odluke i za našu svijest.
Kada sam doznao da se sprema „Četvrti međunarodni susret za osobe s posebnim potrebama“ odlučio sam da putujem s djecom iz zajednice „Vjera i svijetlo- kapljice dobrote“ iz Slavonskog Broda.
Vlasnici hotela, pansiona i svratišta u Međugorju su odlučili da u znak zahvalnosti Bogu i Majci Božjoj svake godine o svome trošku u goste pozovu i počaste djecu s posebnim potrebama. Dakle, tri dana besplatnog smještaja i besplatnih obroka. Kažu da nas je ove godine bilo 1 600 iz Slovenije, Italije, Latvije, Ukrajine, Poljske, Slovačke, Češke, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Pitam se hoće i koliko ta vijest doprijeti u javnost kao i ona izjava Pape Franje? Koliko je važnije raspravljati o je li ili nije bilo objave ili pričati o dobrom djelu?
U Evanđelju stoji ona Kristova: „Ako ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili.“ I to bi bila bit svega.
Razmišljao sam ovih dana o svojoj vjeri i vjeri ljudi koje sam tamo sreo. Jedinstvena prilika da podvučeš crtu pod određene dileme.
Nisam ovo počeo pisati s namjerom da kažem je li to tamo bilo ili nije … Sreo sam ljude koji u to doista vjeruju i koji tamo odlaze po dozu duhovnosti na temelju svojih uvjerenja. Vjerništvu iz cijelog svijeta to nešto znači i malo tko će primjetiti da svi konobari ne vraćaju kusur pošteno i po računu, nego od oka. S druge strane, može ti se dogoditi da te netko od domaćih koje si tek dva puta sreo, sretne u pekari i počasti kao rođenoga.
Svoju vjeru baziram na svojim iskustvima s Bogom. Poslije jednog hodočašća u Mariju Bistricu prije 25 godina, moje su dugotrajne molitve rodile rodom i to onako i u onom smjeru za koji se nikada ne bih nadao.
Poslije tog hodočašća odlučio sam da svoju vjeru ne baziram na osjećajima i čudima koje vidiš ili ne vidiš, nego na onome što sam našao na stranicama Biblije.
Kršćani današnjeg vremena imaju problem sa strpljivošću. Ljudi tehnologije i brzine, termina i obaveza, zaboravili su da Bog sve što radi i sve u čemu uzima učešća, radi na prirodan način, u svoje vrijeme i po određenom redu, prilagođeno u mnogome svakome pojedincu.
Postoji nešto što je nauk svake crkve ili religije ali rodovi svega se odražavaju kroz vjeru i iskustva i aktivno djelovanje svakoga pojedinca.
Međugorje sam doživio kao mjesto u kojemu mnogi traže snagu i inspiraciju za svoju duhovnost, ma kakva ona bila. Ja nisam tu da sudim o tome valja li to ili ne jer je Bog dao slobodu svakome pojedincu da o tome po savijesti odluči i slijedi ili ne.
Bit Evanđelja, po meni, je u tome da služimo onima koji nam se nađu na putu, da nesebično dijelimo ono što smo od Boga dobili i da vjerujemo kako će to roditi dobrim rodom i konačnom nagradom, Kraljevstvom Nebeskim i vječnim životom.
Pokušaj da nekome dokažeš da je u pravu ili krivu, uzaludan je ukoliko on u tebi nije prepoznao prijatelja ili ne vidi rodove tvoje vjere. Ljudi krenu puno puta u rasprave i objašnjavanja ne bi li nekada i nekome nešto dokazali. Preko 30 godina slušam i pratim razna predavanja i propovijedi na sve moguće kršćanske teze i teme, pokušaji da se nešto dokaže, objasni,To je po meni često uzaludna rabota, ali je tako lakše, izbiflaš što imaš pa nek se drugi snalaze.
Biti Čovjek, biti odsjaj svoje vjere, to podrazumjeva da ćeš se zamisliti nad životom pojedinaca koji su ti povjereni, podrazumjeva da ćeš žrtvovati vrijeme, emocije i nekada i novac ne bi li tvome bližnjem bilo lakše. Nagrade najčešće nema, jedino što ti je obećano je život vječni u Kraljevstvu nebeskom.
Kršćani zaboravljaju da smo ovdje samo u prolazu i da je ovaj život samo treptaj vremena u kontekstu vječnosti koja nam je obećana i na koju smo pozvani.
Kršćani zaboravljaju da je temelj Evanđelja, radosne vijesti, riječ Božja a ne osjećaj, tradicija pojedinaca ili naroda.
Po meni, najbolje je ohrabrivati ljude da se druže s Biblijom i da od Boga traže odgovor na pitanja koja imaju.
Pozvani smo da uživamo u slobodi svoje vjere i da se opustimo sigurni da nas naš stvoritelj nikada, ali nikada, neće napustiti.
- Psalam.
Jahve – čuvar Izraelov
Hodočasnička pjesma.
K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
2Pomoć je moja od Jahve
koji stvori nebo i zemlju.
3Tvojoj nozi on posrnuti ne da
i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
4Ne, ne drijema i ne spava
on, čuvar Izraelov.
5Jahve je čuvar tvoj,
Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!
6Neće ti sunce nauditi danju
ni mjesec noću.
7Čuvao te Jahve od zla svakoga,
čuvao dušu tvoju!
8Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka.