VLAKOM U NEUSPJEH

piše: Sandra Marelja Muić
Napokon je nacija odahnula i da nije ovog  egzistencijskog masakra svaki dan, mogla bi čak i mirno spavati.

Premijer i predsjednica uspjeli sjesti za isti stol, komunicirati kao pošten civiliziran svijet i ne izići ukiseljeni  sa sjednice. Ovo potonje ionako radi samo premijer, predsjednica uvijek savršeno drži formu i do forme, te koprenom osmijeha odbacuje svaku sumnju u bilo kakav neuspjeh, i taj pojam po sebi, potpuno izbacuje iz svojih nastupa, bez obzira odnosi li se on na prošlo ili buduće vrijeme. Ciljano ili ne, to svakako djeluje vrlo ljekovito na hrvatsku zbilju prepunu prostrijelnih rana; u svom beznađu narod je prima kao da će mu osmijehom izliječiti brige.

Nažalost je Hrvatska, osim što je zemlja puna života, i zemlja puna neuspjeha, i ono što nijednoj naciji nije za rukom pošlo, nama jeste.  Neuspjeh behara godinu za godinom. Tako se premijer kofrči što je narod digao glas protiv eksploatacije Jadrana u svrhu naftnih istraživanja. Kaže da narod ima pravo odlučiti što želi pa i ako pri tom odu tisuće radnih mjesta u vjetar, tj. u more bolje rečeno.

Čak bi nas ovo trebalo i potaknuti na razmišljanje da nije ironično samo po sebi jer su deseci tisuća radnih mjesta pod nečijim blagoslovom godinu za godinom otišli u vjetar i ono što je djelovalo nedodirljivo i čvrsto poput čelika, urušilo se kao kula od karata. Ostale suze radnica i neisplaćene plaće. Tvornica za tvornicom, brodogradilišta, rafinerije, giganti i mastodonti, mali poduzetnici i veliki …dok bi se nadvilo malo dima, znali smo da će biti i vatre – sve se uspjelo srozati do besvijesti, nema toga što nismo uspjeli okrenuti na glavu i zakinuti brojne generacije u njihovom razvoju, čak i protjerati generacije smo uspjeli.

Da ne govorimo o tome kako su nam uši isprane raznim projektima od kojih se na kraju odustalo. Ne znam kakav je to gard uopće, kakav politički kredibilitet i zrelost jedne vlade kada može blenuti narodu u facu i reći da je od nečeg odustala. Kao student koji je četiri godine proveo po kavama i došao sa indeksom i ocjenama jednog semestra, te kaže kako ga nije išlo jer ga profesori ne vole.

Najnovija u nizu monetizacija cesta o kojoj se guslalo dvije godine. Koliko sjednica, radnih materijala, stručnih suradnika, ljepila za plakate i na kraju se – na sav glas- odustane od toga. Gdje su te tisuće radnih mjesta i kuna, valjda se i one broje u proračunskoj rupi? Isti dan vidim na vjestima i da je propao nekakav projekt pruge u koji je uloženo već 106 milijuna kuna. A ne može mi nitko reći da su nam  sve daske na broju, pa tu nam fali cijeli drvored već. Koliko radnih mjesta je tih 106 milijuna kuna, kako da ih pretvorimo – u razlomke, decimale…u ljude? Koliko života? I zašto vječito slušam o nekakvim stvarima iz Hrvatskih željeznica, a nikoga ne poznajem tko se vozi vlakom?

Mi smo jedina zemlja čiji glavni grad ima gradonačelnika koji ulazi i izlazi u istražni pritvor kao u kvartovski kafić a pauze u toj aktivnosti koristi za osnivanje nove stranke, koja dubioznim lokalnim  biznismenima određuje astronomske jamčevine da bi oni deset dana poslije vraćali se svojim ulogama gradskih vijećnika i palamudili o slobodi medija, koja ima više ministarskih afera nego ministarstava, koja vjerovatno ima više saborskih zastupnika nego sjedalica u saboru – ne bi me čudilo i to. Koja je uspjela zavaditi branitelje sa braniteljima, sa narodom, sa samim sobom. Ljudi prosvjeduju protiv branitelja. Ej, pa šta je to došlo, kome je u interesu da se te stvari zbivaju? Da se branitelje samo povezuje uz cifre – povlastice, stanove, auta ? Kakva smo mi to država postali, šta su nam onda žrtve rata, valjda oni više nisu ni cifre, njih jednostavno nema, nije ih ni bilo. Je li isto tako nije bilo branitelja kada su bez rezervnog plana išli u susret metku?

Nešto je jako trulo u državi Danskoj, ali još trulije u državi Hrvatskoj.  Ne mogu nas stići. Zbilja, ni vlakom da krenu.