piše: Sandra Marelja Muić
Nevjerovatno u fokusu ovogodišnji Međunarodni dan žena, svi su ga se dohvatili. Udruge, portali, političari, kulturnjaci, a nadasve, pametni marketinški stručnjaci.
Svi su odjednom postali svjesni tog datuma, važnosti tog praznika, utjecaja koji predstavlja. Ovi potonji iz marketinga su bili najsvjesniji utjecaja na stanje u blagajni, što je izgleda najvažnije.
Nisu baš nepametni ni politički akteri koji kandidiraju za lokalne izbore, te su se na odgovarajući način posvetili potencijalnom biračkom tijelu među ženskom populacijom, iskoristivši ovaj praznik za dijeljenje karanfila, maćuhica, narcisa. S obzirom na potrošačku košaricu i socijalnu sliku građana, najbolje bi bilo da su dijelili možda poljoprivredne proizvode koji bi se mogli iskoristiti u prehrani ili same lunch pakete.
Na sve strane prelijećem preko nekih naslova i sažetaka o pravima žena, o marševima, protestima. Čak su organizirana četiri noćna marša impresivnih brojki i impresivnih transparenata. Negdje je ova čorbica u kojoj se godinama krčkamo previše prokuhala, pa je Dan žena izbacio na površinu sve i svašta, od prava na pobačaj do neravnopravnosti na radnom mjestu. Cijela široka paleta prava odnosno nepravilnosti je tu izišla na vidjelo, od radničkih, ljudskih do prava invalida, sve ono čega smo godinama svjesni.
Dosta dugo nakon poratnog razdoblja, ovaj je međunarodni praznik tiho disao pospremljen u ladici.
Popularni „8.mart“ iz nekog davnog sustava, neminovno je podsjećao na omraženu vladavinu komunizma, te ga se uvijek identificiralo s nasljeđem iz tog doba, posve zatirući njegovu povijesnu i međunarodnu važnost. Gdje ćeš spominjati „8.mart“, majku ti tvoju, sigurno jos čuvaš partijsku knjižicu u noćnom ormariću, zajedno s ćaćinom. A, Claru Zetkin i Rosu Luxembourg vodi kući, ako su ti tako drage.
Iz tog sotto voce statusa Dan žena je, eto, došao do toga da je navedenog datuma u 2017. bio cjelodnevna udarna vijest. Na jednom je tv kanalu čak pružio gledateljima i intervju s hrvatskom predsjednicom, koji su se pritom uspjeli i zabaviti.
Osim povijesne važnosti datuma, nema valjda govora o tome da svaki dan nije dan žena diljem svijeta; od jutra do mraka, a nekome bome i od rane zore do duboko u noć. No, stanje na našim prostorima nije nikakva novost da bi samo prigodno trebali marširati u prilog čemu govore i brojke s kojima se suočavamo niz godina.
Preko pedeset posto žena u Hrvatskoj se nakon povratka s porodiljnog dopusta suoči s otkazom. Od nezaposlenih je veći broj nezaposlenih obrazovanih žena. U trgovini gdje dominira ženska radna snaga smo u samom europskom vrhu po radu nedjeljom. U samom HAZU je daleko manje članica nego članova, a tek friško smo dobili prvu generalicu.
U posljednjih deset godina je tekstilna hrvatska industrija pala na koljena i prepolovila broj zaposlenica( i investicija). Ne trebamo ni spominjati „Kamensko“ i njegove radnice od kojih su mnoge i umrle ne dočekavsi odštetu za svoj marljivi rad, “Dalmatinku” iz Sinja, “Arena trikotazu” iz Pule.
Općenito je poznata česta diskriminacija pri zapošljavanju. Na razgovoru se loše osjećate ako ste udani, ako ste neudani, ako ste s djecom i ako ste bez djece.
I kada dođete do radnog mjesta, gotovo je to uvijek u pravilu, van struke i van stručne spreme.
I prihvaćate to, da ne bi akademski sjedili kući s praznim novčanikom jer onda pogotovo ne možete doći do mjesta u vrtiću, do uvjeta za kredit, do samog sudjelovanja u nekom društvenom životu.
Ne preostaje vam ništa drugo nego da -marširate.