NA JABUCI

piše: Marija Kukić
Jozo je bio putnik, lutalica, vječno u pokretu. Veći dio svog života proveo je na kotačima jer je to zahtijevala priroda njegovog posla. U dane kada je bio slobodan, a posebice otkako je umirovljen, veliki dio vremena proveo je putujući, vozeći se, hodajući, pješačeći …

Bio je strastveni ljubitelj prirode pa otuda i njegova ljubav prema ravnicama, gorama, planinama …

U cik zore  često se neopazice iskradao iz kuće i odlazio na Krndiju. A ona, Krndija, prelijepa gora Požeške kotline, ona ima što ponuditi  svakom posjetitelju.

Ta čudesno lijepa gruda zavičaja ogrnuta je bogatim šumskim odorama. Tu se nebu pod oblake protežu graciozni hrastovi, ponosne bukve i grabovi, prkosni  borovi, nježne i vitke breze, bockavi kesteni …

Nisko raslinje  zauzima također  svoje mjesto pod kapom nebeskom. I one male, neprimjetne sićušne biljke našle su tu svoj omiljeni dom. A bezbroj izvorišta bistrih poput suza, i potočići s kristalno čistom vodom obogatili su ovaj krajolik. Kakvu tek raskoš životinjskog svijeta skriva u svojim njedrima!

I kako je onda ne bismo voljeli?

Krndija se diči i bogatom ponudom  šumske gastronomije. U proljeće, ljeto, jesen ona oživi od skupljača gljiva, posebice vrganja. A u jesen?!  U jesen kada dozrijevaju kesteni, šuma se ispuni  cikom, žamorom, nadvikivanjem, pjesmom, smijehom. Susreću se mnoga zadovoljna lica jer torbe su pune. I teške!

Među njima, često i prije svih, tu je dolazio i Jozo. Vrlo često s napunjenim torbama i vrećicama, a ponekad je „ulov“ bio i slab. Bez obzira na sve, Jozo je uživao tražiti jestive plodove sa šumske trpeze. Ili jednostavno samo propješačiti.

Jednom prigodom vraćao se kući s polupraznom vrećicom. Gljiva je skupio posve malo. Nije išao uvijek istim stazama. Toga dana prolazio je pored kuće poznanice Katice.

Kuća joj se nalazila na rubu sela, okružena voćnjakom, vrtom, livadom i šumarkom. Katica je imala velikog  starog, napola slijepog i gluhog psa Mikija.

Jozo je prolazeći tim putem zaboravio na Mikija. A strahotno se bojao pasa.

Kada se približio Katičinom dvorištu, pred Jozu je iznenada istrčao Miki. Ne samo da ga je iznenadio svojom pojavom, nego je lajao, režao, iskesio svoje oštre zube.

Iznenađen i uplašen Jozo nije znao kako izbjeći opasnost koja ga vreba. Kako se spasiti i obraniti? Pogledava lijevo, pogledava desno, pogledava naprijed  pa se osvrne nazad ne bi li mu tko pomogao. No, pomoći niotkuda!

„Što sada? Miki će me sigurno ugristi.“ pomislio je Jozo. „Što mi je činiti?“

Ugledao je u blizini,  na dohvat ruke, stablo jabuke. Brzinom odapete strijele uhvatio se za najdonju granu  i popeo se na drvo.

Sjedio on, sjedio na jabuci, a Miki pod jabukom. Gleda Jozo Mikija, gleda Miki Jozu. Iskesio Miki  zube, reži, laje, a Jozo ni makac.

Dojadilo mu već sjediti na jabuci. Pokušao on sići, ali ne! Miki ne da! Skače, propinje se  i opet reži, bulji i kesi zube.  A pomoći ni od kuda.

Nema ni Katice da pomogne. Valjda nije čula Mikija da laje i reži?

Sjedio tako Jozo na jabuci, čučao tako Miki pod jabukom.

„O, Bože, do kada ću ovdje čamiti? Vrijeme prolazi, uskoro će se i smračiti, a već sam dobrano i ogladnio.“

Napokon!!!

Izišla Katica nahraniti domaće životinje, zatvoriti kokoši, zavezati psa. Pogledala prema jabuci, a ono na jabuci Jozo, ispod nje Miki. Začuđena i iznenađena upita:

„Što radiš gore na jabuci, Jozo?“

„Uh, ne pitaj! Pobjegao sam od psa.“

„Neće ti on ništa. Gluh je i slijep. Osim toga , tebe i poznaje.“

„Nema veze što me poznaje. Tako me gledao i tako režao da sam se na smrt preplašio.“

„A koliko dugo tu čamiš?“ upita Katica.

 „Koliko dugo? Nemam pojma. Izgubio sam orijentaciju o vremenu.“

„Zašto me nisi nazvao? Ja bih odmah došla i spasila te.“

„Kako? Pa nemam ja na jabuci telefon.“

„Ali imaš mobitel, zar ne?!“

„O, bogati, ja od straha zaboravio na mobitel.“

I  tako se Jozo uz Katičinu pomoć spustio s jabuke. Još dugo je pamtio svoj bliski susret s Mikijem i o tome je mnogo puta  uz osmijeh ( doduše kiseo ) pričao drugima.

Miki i dalje reži i laje. Iako pas i ne vidi i ne čuje, Jozo u velikom luku zaobilazi Katičinu kuću.