UTIHNULA SU ŠKOLSKA ZVONA

 Aristotel bi rekao: „Korijeni učenja su gorki, ali plodovi su slatki.“

piše: Marija Kukić
Već odavno utihnula su školska zvona. I škole su ušutjele. Nema vriske, graje, cike … nema đaka ni njihovih nestašluka. Ni učitelja nema. Otišli su na zasluženi godišnji.

Ljeto je u punom jeku. Provest će ga svatko na  svoj način. Na moru, u inozemstvu, kod kuće, rodbine, prijatelja … Zaboravit će makar nakratko školske brige i probleme, školske radosti i uspjehe, a na jesen početi sve ispočetka. Naravno, u višem razredu.

No, neće svi nazad u školu. Neki neće više slušati zvonjavu školskog zvona, cvrkutave dječje glasove, neće gledati dječje male, sitne, ali i one malo veće nestašluke.

Nekima su školska zvona zauvijek utihnula.  Među takvima nalazim se i ja. Školska zgrada ostat će trajni podsjetnik da sam nekada pripadala njoj i njenim ljudima.

Kada bih morala krenuti od početaka, morala bih se vratiti gotovo 45 godina unazad.

Tamo davne i daleke 1970. u mjesecu studenom započela sam svoje učiteljevanje. Lijepo je to  i vrlo zahtjevno zanimanje. Nosi niz ljepota, ali i problema.

Gotovo 12 generacija prošlo je kroz moje ruke.

Nisam bila blaga. Bila sam ‘ stroga’ učiteljica. Usprkos strogoći i moje dvije kćerke (od njih tri) završile su za profesorice, a dvanaestogodišnja unučica neprestano govori:

„Bit ću učiteljica. Baš kao baka!“

Nastojala sam djeci pružiti što  sam mogla više, ali sam zato i tražila mnogo od njih. A oni su to svojim životom i radom  opravdali.

Reče nepoznati autor: „Znanje se množi dijeljenjem.“

Danas među svojim bivšim s ponosom gledam  učitelje, profesore, liječnike, pravnike, inženjere, informatičare, arhitekte, ekonomiste, policajce, časnike… ali i vrlo cijenjene ljude mnogih drugih zanimanja i profesija.

Radila sam plemenit i častan posao, doduše obescijenjen, nepriznat, neprepoznat u društvu, ali ne žalim ni za jednim trenutkom. Trudila sam se pošteno raditi, a to su prepoznali i moji pretpostavljeni jer sam među prvima u županiji promovirana u zvanje učiteljice mentorice, a kasnije i savjetnice.

Pitaju me neki:

„Kako je u mirovini? Nedostaje li ti škola? Jesi li tužna? Kolika ti je mirovina…?”

Što odgovoriti? Pa, nisam još u mirovini! Upisat ću se u veliku knjigu umirovljenika 1. rujna. A mirovina? Nemam pojma kolika će biti. Možda ću uspjeti od nje preživjeti!?

Nisam tužna, sretna sam što sam toliko dugo radila i  poživjela, što sam tolike prvašiće uvodila u zagonetni svijet učenja, obrazovanja, odgajanja. Dao Bog da  i moji, sada već bivši kolege i kolegice, dočekaju toliko godina života i da što dulje uživaju u zasluženoj mirovini!

Zvuči već otrcano, ali moram napisati i reći: „Kada bih ponovno mogla birati, i opet, i  opet …bila bih učiteljica.“

„Učitelji su ti koji sebe koriste kao mostove, pozivajući svoje učenike da prijeđu preko njih, zatim, pomažući im prijeći, radosno onemoćaju hrabreći ih da sami sagrade takve mostove.“    (Nikos Kazantazakis)

A Aristotel bi rekao: „Korijeni učenja su gorki, ali plodovi su slatki.“

U potpunosti se slažem s ovom izrekom koja je toliko puta oprimjerena u stvarnom životu.