Nela Stipančić Radonić
idem sada tamo
ne pitaj me kamo
dok stižem iz daleka
i ne prepoznajem
ni kuće
ni vrta
ni škole
pravit ću se samo
da je sve po starom
idem sada tamo
gdje njih dvoje još me čeka
na vratima
koja su jednom davno pristala
primiti nove goste i pretvarati se
da su ista kao kućna
idem sada tamo
krećem polako sa svakim danom
i trudim se iz dna duše
ne primijetiti nepoznate krovove
i dvorišta iz zasjede
netko mi je nacrtao drugo nebo
vrt i kuću
zamijenio grad i zemlju
posložio sve razbacane stvari
ali zaboravio na moju lutku
koja plače na ljuljačci u starom vrtu
na ljiljane bijele ispred kuće
i mirisnu ružu usamljenu u kutu
zaboravio je protrčati bos po travi
pobrati jagode pred ručak
i zaustaviti mirise u proljeće
kada sve dolazi i pristiže ponovno
s buđenjem prirode
i kucka na stara vrata
Samo nas nema više
Pssst tamo
da me ne čuje tišina
dok se skrivam iza ugla od glasova
i koraka iz nacrtanog vrta