Nela Stipančić Radonić
postajem sve brža i brža
pa više i ne stižem samu sebe
u mislima razbacanima posvuda
skupa s mojim pogledima
kao mrvicama kruha bačenim iz ruku
na trgu golubovima
koji neumorno slijeću i odlijeću
jedni za drugima uz lagane trzaje
glavama dok kljucaju i nikog ne primjećuju
pa ni djecu što ih uporno love
i nimalo ne slute da im krišom kradem krila
dok se gegaju zemljom poput
patuljastih pingvina
pa skupa s njima nebom zalepršam
lagana kao oblaci dok plove
spokojna kao sunce koje neumorno treperi
sve dok se ne umori i ne zađe
iza brda na svoj počinak
pa svi redom popadamo u svoja gnijezda
golubovi, sunce i moji snovi
do novoga jutra i buđenja,
sve težeg i težeg s godinama
i bez krila
pa ih krišom kradem od golubova
a katkad i od leptira