HRVATI U ČILEU …2. DIO
piše: Tuga Tarle
Dva su Hrvata u dvadesetom stoljeću najsjajnije otjelotvorila dragocjene osobine svojih plemenitih, radišnih i uspješnih sunarodnjaka.
Paško Baburica Soletić, siromašni dječak sa zabačenog jadranskog otoka Koločepa obilježio je svojom fortunom prvu polovicu čileanskog dvadesetog stoljeća dok je Andronico Luksic Abaroa blistavim poduzetničkim talentom, jednostavnom i plemenitom prirodom dao pečat suvremenom Čileu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Obojica su, osim što su bili najbogatiji ljudi u Čileu svoga vremena, zadržali istinski smisao za opće dobro te su zadužili novu domovinu kao i onu svojih predaka. Bili su obični ljudi koji su uvažavali potrebe drugih te su brinuli o probitku zajednice skrbeći o sirotinji, o željnima znanja i o kulturnim dobrima i bnacionalnim vrednotama Čilea o čemu najbolje svjedoči njihova ostavština.
Paško Baburica Soletić rođen je 28. 04. 1875. godine. U Čile je došao kao sedamnaestogodišnji mladić. Nije se libio nikakva posla pa se u Iquiqeu gdje se iskrcao s broda prihvatio prodaje mesa i ribe dobavljajući ih za prehranu rudara u okolnim rudnicima salitre. S jednim sunarodnjakom ubrzo pokreće klaonicu i farmu za uzgoj goveda da bi potom i sam ušao u poduzetnički posao u proizvodnji i trgovini sa salitrom. Desetak godina kasnije, dijete siromašnog ribara osniva svoju prvu tvrtku (Baburizza, Brizeño y Cia.) prometnuvši se u uspješnog poduzetnika koji će u skoroj budućnosti u svojim rukama držati 30 posto ukupne nacionalne proizvodnje salitre.
Usprkos nizanju poduzetničkih uspjeha Baburica nikad nije zaboravio svoje korijene i zemlju iz koje je potekao. Baburićina ljubav spram stare domovine očitovala se u velikim humanitarnim akcijama koje je poduzimao, od obnove zvonika na dubrovačkom Stradunu do gradnje šetnice i pristaništa na rodnom Koločepu. Nikad se nije ženio, nije imao potomaka, niti je uzeo čileansko državljanstvo. Živio je povučeno u prostranoj vili na litici iznad Valparaisa s pogledom na ocean, okružen sa sedam slugu. A umro je od tuberkuloze 1941. godine.
Čini se apsurdno, no upravo je „bolest siromašnih“ pokosila najbogatijega čovjeka Čilea u trenutku kad je imao velikih planova za pomoć ratom zahvaćenoj staroj domovini. Danas je Baburičina vila muzej lijepih umjetnosti. Pred njom je Izgradio šetnicu koja sve do današnjih dana nažalost, nosi ime “Paseo Yugoslavo”. Usprrkos činjenici da je više hrvatskih diplomatskih generacija nastojalo utjecati na gradske vlasti Valparaisa u čemu sam i sama intenzivno sudjelovala, mogla sam se uvjeriti i ovoga ožujka da se taj natpis koči na pročelju Baburičine palače svjedočeći o činjenici kako je moć jugoslavenskoga lobija bila snažna dok su ljudska komocija i navike tvrdokorna pojava.
U gradu Viña del Mar koji se razvio u turističko odmorište pruživši se u neposrednoj blizini pitoresknoga Valparaisa, Baburica je posadio i uredio botanički park “Parque del Salitre” dok je na svom imanju u gradiću Los Andes, na obroncima Kordiljera, stotinjak kilometara udaljenom mjestu u smjeru sjevero-istoka od metropole Santiago de Chile, podigao poljoprivredni institut “San Felipe” u kojem su se školovali siromašni dječaci za poljoprivredna zanimanja.
Čileu je, osim svoje palače, poljoprivrednog instituta i botaničkog parka oporučno ostavio i kolekciju vrijednih umjetničkih slika od nekih tristotinjak platna i drugih umjetnina, treću po vrijednosti u državi, a hrvatskoj zajednici veliku katnicu u Santiagu čiju rentu je namijenio za školovanje siromašnih studenta iz hrvatske kolonije te starih i bolesnih njezinih članova.
Svoj je mauzolej izgradio na mjesnom groblju Valaparaisa s pogledom na pučinu odakle se u danima rane mladosti pojavio na horizontu Čilea. Danas taj položaj na uzvisini iznad grada simbolično označava njegovu neispunjenu čežnju za povratkom.
Drugi zlatoruki Hrvat iz ovog pregleda je Andróniko Lukšić Abaroa, sin hrvatskog iseljenika Policarpa Luksica i Elene Abaroa koja je pripadala uglednoj obitelji s čileansko-bolivijskog sjevera. Rođen je 1926. godine u Antofagasti. Godine 1952. započeo je poduzetničku karijeru kupivši 25 posto udjela u jednoj rudarskoj tvrtki u rodnome gradu. Šezdesetih godina proširio je posao na različite sektore u industriji, poljodjelstvu i transportu. U osamdesetima je doživio nagli uspon na gotovo svim poljima da bi u devedesetima postigao poziciju patrona jedne od najmoćnijih i najvažnijih gospodarskih grupacija na potkontinentu.
Don Andrónico, kako su ga svi oslovljavali bio je otac petoro djece. Preminuo je u Santiagu 2005. godine u 79-oj godini života. Andrónico je bio izuzetno poštovan među radnicima rudnika gdje je i započeo razvijati svoj poduzetnički imperij koji je prema časopisu Forbes u 2004. narastao na 3.400 milijuna US dolara čime je zauzeo poziciju najbogatijeg čovjeka u Čileu i jednog od najbogatijih ljudi na svijetu. U biznisu su ga uspješno zamijenili njegovi sinovi: Andrónico, Guillermo i Jean Paul. Prema posljednjem izvješću Forbesa, obitelj Lukšić jedna je od 50 najbogatijih na svijetu.
Andrónico Luksic je bio hrvatski patriot koji je tijekom Domovinskog rata u više navrata pomagao domovinu svoga oca i jedan među prvima koji je uložio znatan dio svoga kapitala u Hrvatsku. Osobno mogu posvjedočiti da je Andrónico financijski pomagao čak dvanaestero kumčadi Zaklade DORA kojoj sam tijekom tih ratnih godina bila na čelu. U Čileu je također ostao upamćen po plemenitosti i humanosti. Otkupio je zapušteni posjed Paška Baburice u mjestu Los Andes (danas – Instituto Agricola Pasqual Baburizza), obnovio ga i razvio izuzetno uspješnu privrednu školu u kojoj se godišnje obrazuje oko 400 učenika za razna ratarska i tehnička zvanja. Najsposobnijima Institut osigurava stipendije na sveučilištima izvan Čilea. Nema dvojbe da će i Čile i Hrvatska upamtiti Andrónika Lukšića kao izuzetnu osobnost, nadarenog poduzetnika i dobrog i jednostavnog čovjeka koji je svojim hrvatskim porijeklom i čileanskim rođenjem pridonio zbližavanju njegovih dviju domovina.
Sudbine ove dvojice čileanskih Hrvata ne bi smjele zasjeniti imena tisuća drugih koji su postigli svoju živortnu metu postavši kotačima zamašnjacima čileanskoga društva. Od približno 200.000 Čileanaca hrvatskih korijena od kojih su većina potomci (druga i treća generacija) doseljenika, najveća većina ostvarila je svoj zlatni san. Danas su oni ugledni građani, vrhunski stručnjaci u svojim profesijama, najistaknutiji književnici, savjesni pedagozi, priznati umjetnici, prisutni u najvišoj politici, diplomaciji i drugim javnim funkcijama, uspješni u biznisu, blistavi u znanosti. Zahvaljujući njima, Čile je priznao Republiku Hrvatsku već 16. siječnja 1992. godine, među prvim zemljama u svijetu i prvi u Južnoj Americi.
Na kraju treba naglasiti, bez onih brojnih anonimnih Hrvata koje ni jedna kronika nikada neće spomenuti, čije su nade usahle na mnogim grobljima širom Čilea tijekom prvih desetljeća 20-og stoljeća do danas, koji su iskopali mnogo pjeska, a nisu pronašli ni jedno jedino sičušno zrno zlata, današnji Čile ne bi bio to što jest – jedna od iznimaka na južnoameričkom kontinentu, zemalja koja se očituje velikim gospodarskim rastom, stabilnim razvojem demokratskih institucija i prihvatljivom političkom kulturom.
Zato ove retke posvećujem i njima: Yasni iz Quilpuea, taksistu Marku iz Santiaga, osamljenom Yanku iz Limachea, Ivanu iz Cerro Sombrera, Marici iz Providencie, Tonču Vrsaloviću iz Antofagaste i ostalima kojima ne znam ni imena.
I oni su dio te nesvakidašnje i lijepe priče – svi skupa.
Za nas su oni hrvatsko zlato Čilea.