Roko Dobra
Dok Te skidaše i s Golgotom plačem.
Večernje neke izdužene sjene
unašaše strah i u moje zjene.
Ljubav spram Tebi, da ne vrati klâče,
budnim me čini, a nebo se sleglo;
krvavo krdo pobježe bez traga,
umjesto Tebe, vukuć svoga vraga.
(Samo da Planet ne bude im leglo!)
Međutim, Kriste, kad Te Majka primi
u krilo svoje – sad, ko mrtvog Sina,
(na nespretnoj mi ne zamjeri rimi),
onda je jasno jasnoćom Zornice:
Patnja je Njena nož u srcu krina …
A kad uskrsnu – sjaš iznad grobnice!
Draga urednice Sonja, mada sam Vam ovaj sonet i popratni mu tekst plavom bojom sugerirao da se objave skupa, Vi ste, vidim, svojim bogatim iskustvom u ovom Vam poslu, ali i nepogrješivim osjećajem što je što u danoj situaciji, jedino sonet objavili, a što je pak puno više od prigodnog, dakle, što je za vazda, što je vječito kao što je i sam Krist vječit, ako se slikovito reći može. Hvala Vam na pronicljivosti!