Piše: Sandra Marelja Muić
Iako se najradije busamo u prsa kao najkatolički narod od svih naroda na ovoj polutci zemljine kugle, Uskrs se, kao najveći kršćanski blagdan u Hrvata, redovno koristi u paleti gospodarskih indikacija turističke predsezone.
Kao neka astronomska pojava, odjednom počnu frcati kometi s brojkama na nebu, ni tzv. Suze sv.Lovre se ne mogu mjeriti s tim. Sve brojke nezaposlenosti i svi minusi društva će se pozlatiti pod prahom turističkih zvijezda padalica i Hrvatska će do listopada biti jedna sasvim druga zemlja, po mogućnosti izradite vizu za ulazak u nju, nadasve vi koji živite u njoj.
I tako već po ustaljenom običaju, prelijećem večernje vijesti na uskršnju nedjelju i među izredanim oltarnim porukama gotovo svih biskupa u (klero-)državi, iskaču reporteri sa svojim predimenzioniranim mikrofonima i filuju nas astralnim turističkim ciframa s ministrom u pozadini koji begena na svaki podatak.
Bombardiranje uskrsnim turističkim brojkama lijepe naše turističke velesile se obično odnosi na sve one nesretnike koje iz hladnijeg dijela svijeta padnu na foru mediteranske klime u travnju i zemlju punu života pa im se ježe goli bataci po gradu dok ustežete jaknu oko sebe u prolazu i razmišljate o toplom čaju kući. Kao da smo neke ovce, i to još neke gladne ovce , pa nam se nudi sve više info-materijala što nam je trbuh prazniji, ne bi li se nadglasalo njegovo kruljenje. Je li nam se sva uskrsna nada svodi stvarno na ovo ili ipak na ono nesretno janje na ražnju? Jesmo li barem negdje u sredini zapeli?
Dok je ovo predsezonsko blejanje o rivijeri, kruzerima ( o jebali vas kruzeri više, da je bilo barem dobar dio ekipe na vrijeme ukrcati na jedan, umjesto što ih post festum krcamo u Remetinac), autima na granici, otvorenim hotelima stvarno svake godine isto i sveli smo godišnja doba i godinu na „ništa“ i na „pred-glavnu-post-sezonu“, jer se izgleda i Hrvatska svodi na ribicu i barkicu, a svi kilometar dalje od mora ne žive i ne rade, ove godine su me iznenadile crkvene poruke. Od blagih i neutralnih do onih upućenih na situaciju s braniteljima, na rad nedjeljom pa sve do kardinalove poruke koja je bila usmjerena na slabiće u vodstvu države i sustavno propadanje društva.
Malo je kasno zazvonila budilica ovdje. Društvo propada već godinama , a sve što nam je danas trulo, rezultat je višegodišnjeg pobolijevanja svih segmenata , a možda najviše te dubokokršćanske sitnodušnosti i nezasitnosti, koja je djelomično uživala i prešutni blagoslov vjerskih institucija i općenito, najviše uživala u šutnji. Glasovi hrabrijih pojedinaca i sami pojedinci bi lako završili na stupu srama, nismo baš tako junačka nacija, ipak mi volimo u pričuvi imati nepotizam i bezvlađe u slučaju vlastite potrebe, te ulaziti preko reda kod liječnika.
Društvo koje se poput šunke dimi na korupciji već dobrih dvadeset godina, sada je skroz progorilo i svako malo ispljuca neki karbonizirani zalogaj iz usta kapitalizma. Propalo poduzeće, deložirana obitelj, iseljena mladež, neisplaćene plaće, devalvacija obrazovanja …
Gdje je kraj?
Nema ga, nego sve ide u nedogled preko polja moralne i etičke rezigniranosti.
Političari s prstima u pekmezu sutra dan su moralne vertikale, izrabljivači radnika su stupovi nade u budućnost.
Sjaj zlatnog zuba kapitalizma, na koji smo se, zaslijepljeni, sami nataknuli.